Ulomak pogovora Borisa Senkera
Pri čitanju Herakla ponajveću pozornost, dakako, privlači mit, ali ne toliko autorov odnos spram mita, premda se kritika i njime pozabavila, koliko to kako Matković u svojem tekstu mitu sučeljuje povijest, a povijest mit, ostajući pri tom u val i Krležinoj dodati, ne predaleko od Vojnovića kao autoraHajde djeco !... Mit i povijest u Matkovića ne vojuju izravno, na nekakvom ideološkom bojištu, nego preko svojih zatočnika, preko protagonista i antagonista što su ovdje posve doslovnoagonisti, dosadno. Heraklo I neprijeporno glavni lik, protagonist drame. Ima tko mu je antagonist ? Dejanira ? Liha ? Pjesnici ? Ne. Oni su, čak i kao razmjerno homogen skup, presitni za koliko-toliko ravnopravan protivnika jednom Heraklu te se mogu naći samo na poziciji antagonista skupnog pomoćnika. Antagonist je stoga opet Heraklo, ali drugi Heraklo. Evo zašto. Sučelice mitskom, dakle jedinom autentičnom Heraklu, kojega na pozornici reprezentiraju ne samo « golem kip […] mišićavog diva, u potpunoj ratnoj opremi », kakav «_cc781905-5c -3194-bb3b-136bad5cf58d_poznajemo iz gimnazijskih historijskih čitanaka današnjice », nego i heksametarsko trabunjanje slijepih pjesnika, i smišljene dezinformacije koje u javnost lansiraju njegova žena Dejanira i njegova dvorana, našao se navodni povijesni Heraklo, umorni reumatični. starac koji i, dakako, Matkovićeva kreacija. Budući da ljudi novoga vijeka povijesne osobe drže istinitijima od mitskih, onaj (autentični, mitski Heraklo) u prikazanom dramskom svijetu postaje fikcija, izmišljotina, sablast kojom podanike i neprijatelje u strahu i pokornosti drži dvorska propagandna mašinerija, a ovaj (izmišljeni, povijesni Heraklo) u istom svijetu stječe status autentičnoga vladara Telasije. Onaj I laž, ovaj I istina. Onaj I antagonist, ovaj protagonist. Matkovićev « povijesni » Heraklo, rečeno je, « nije ništa sličan svome kipu : to je prije vremena ostarjeli čovjek, pomalo iskrivljen, očito reumatičan », ali je tim sličniji Matkovićevim – i ne samo Matkovićevim – moćnim suvremenicima, gospodarima ratovima i mira, imperatorima, vojskovođama i tiranima ovjekovječenim u mnogim mramornim ili brončanim. nakaznim grdosijama što su, zapravo, utezi kojima se može izmjeriti količina moći projicirana u njihova krhka i smrtna tijela.