PROZOR-IZDANJA

​

NOVA IZDANJA HRVATSKE DRAME NA FRANCUSKOME:

Dubrovačka trilogijaI. Vojnovica iGospoda GlembajeviM. Krleže (nakl. Prozor, prov. N. Raljević)

 

Snježana Banović
 

​

Nakladnička kuća Prozor Nicolasa Raljevića započela je svoj put u proljeće ove godine zahvaljujući tom agilnom prevoditelju hrvatske drame na francuski – preveo ih je čak trideset i sedam! Samozatajni Raljević postao je tako najplodniji prevoditelj na francuski u povijesti našega kazališta i najuporniji promotor naše dramske književnosti u povijesti kulturnih francusko-kulturnih veza. A one nisu započele jučer, naime, od davnih dana, sve onamo od Marka Marulića bilježe se vrijedne aktivnosti i veze te vrste.

​

        Mnogo toga hrvatskoga u Francuskoj ušlo je iu narodni mit: prije svega, tu je široko opjevana kravata iz doba Luja XIV. i nešto manje opjevana muštarda, no malo je poznato da početak veze između dvaju naroda datira iz još ranijeg doba: od križara koji u XIII. stoljeću donose francuske vijesti na područje današnje Hrvatske. Istodobno, nisu bili rijetkost ni studenti iz naših krajeva na francuskim sveučilištima (Herman Dalmatinac), na Sveučilištu Sorbonne studira i budući zagrebački biskup Stjepan II., s njim i Juraj iz Slavonije, koji 1385. postajemajstor umjetnosti, te Augustin Kažotić iz Trogira (dominikanac i zagrebački biskup 1303. – 1322.) – svi su oni u Parizu završili teologiju. Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, prevodili su na francusku pjesnicu Paul du Mont, Charles Didier i Anne D'Urfé.

      _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Poslije, u prosvjetiteljstvu, kulturne se veze intenziviraju: Molière se prevodi (prvi Fran Krsto Frankopan), obrađuje i postavlja na scenama Zagreba i Dubrovnika, au istom je gradu među mlađarijom (na užasnom senatoru) u i Voltaireu. . To je vrijeme kada se u Zagorju grade dvorci po uzoru na one francuske, au Francuskoj se polako probijaju i hrvatski znanstvenici (Ruđer Bošković). Oduševljenje u akademskim krugovima izazivajuHasanaginicai Đorđićeve Krijesnice koju prevodi jedan od začetnika romantizma, književnik i akademik Charles Nodier.

      _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ U nas je pak u XIX. sv. najveći promotor francuske književnosti – kako prozne, tako i dramske (zahvaljujući mjestu dramaturga u gornjogradskom kazalištu) – August Šenoa, kao druge strane, njegova djela prevode na francuski i objavljuju časopisiSjeverni pregledjaOsvrt na Pariz, koji često na svoje stranice uvrštavaju i druge hrvatske pisce. U dvorcu Januševcu živi prijatelj i savjetnik bana Jelačića, gorljivi ilirac Edgar Bourree de Corberon, blizak obitelji Drašković, koji se zauzima za osnivanje sveučilišta u Zagrebu i koji je volio Hrvatsku “kao svoju rođenu” (Mr. Bogović).

​

        Početkom XX. stoljeća veze su najintenzivnije: u Parizu borave Antun Gustav Matoš, Janko Polić Kamov i Tin Ujević. Ivo Vojnović živi u Nici (1918. – 1922.), u isto vrijeme stipendist u Parizu Vlaho Bukovac dobiva Grand Prix na Pariškom salonu. Svi zajedno često sjede u pariškoj Cafe de Dome, dramu s tim naslovom objavljuje Josip Kosor. Dok oni tako upijaju pariškislezena, u Zagreb dolazi Sarah Bernhardt, no Zagrepčani ne pokazuju preveliko oduševljenje: Marija Ružička Strozzi – objavljuju zagrebački listovi – za klasu je bolja!

      Uoči Drugoga svjetskog rata Nantes i Pariz dom su Vladi Habuneku, a nagradu Francuske akademije dobiva povjesničar, političar i diplomat Lujo Vojnović, za djeloPovijest Dalmacije. Nakon rata, Pariz je izbor Radovanu Ivšiću, Ivi Malecu, plesačima Veselku Suliću, Milku Šparembleku – mogli bismo nabrajati i dalje pa nikako ne zaobići npr. gostovanje pariškog TNP-a (National Popular Theatre), u to doba nacionalnog kazališta izražene društvene misije i jednog od najprogresivnijeg u Europi pod umjetničkim vodstvom Jeana Vilara, zatim nezaobilazni Francuski institut, osobito njihov raskošdigošo “Medias i programs i raskošgošo”.Anali Francuskog institutapokrenut 1937. godine. Neke važne veze između dviju zemalja podržale su i akademski krugovi, tu se mora spomenuti jedno doista istaknuto ime u slavističkim znanostima – ono Paul-Louisa Thomasa, upravo umirovljena profesora na slavističkom odjelu Sveučilišta Paris-Sorbonne.

​

       Također neizbježno ime u promociji hrvatske drame i teatrologije jest ono redatelja Miloša Lazine, već preko dva desetljeća stanovnika Pariza koji redovito i temeljito sakuplja prevedenu bibliografiju suvremene drame iz zemalja bivše Jugoslavije. Njegova bibliografija, koja sve više postaje dramskom hrestomatijom suvremene hrvatske, srpske, bosanskohercegovačke, slovenske, makedonske i albanske drame, može se naći na mrežnim stranicama platforme “Third office” (http://www.troisiemebureau.com/qui-sommes-nous/le-centre-de-ressources.)

        Na istom se mjestu mogu pronaći i mnogi tekstovi na francuskom jeziku o kazalištu jugoslavenskoga kulturnog prostora, pa iako je onih suvremenih najviše, ima i velik broj onih objavljenih XIX. i XX. stoljeća među kojima su mnogi koji se dotiču hrvatske drame i kazališta.

      _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Što se pak tiče tiskanja hrvatske književnosti u Francuskoj, poznato je da se najviše objavljuje hrvatska poezija: tu je nezaobilazna izdavačka kuća «Edition Caractère» s trima knjigama hrvatskih suvremenih pjesnika (Maroević, Bagić, Maković) te « Domain Croatian» u kojoj je izišlo čak deset knjiga poezije – od AB Šimića, Cesarića, Šoljana i Mihalića preko Mrkonjića i Čegeca do Mićunovića i Sibile Petlevski, najviše zahvaljujući prevodilačkom Bratrudu prevoditeljice Vande Mikši. I dok je poezija tradicionalno rado prevođena, tiskana i promovirana, to nije slučaj s romanima koji su prevođeni tek sporadično – najprevođenija je ja Dubravka Ugrešić sa sedam knjiga, Miljenko Jergović s pet, a Daša Drndić s dva romana tako što nodajfavorite jednom jedino jedajući favoriti francuskih. nakladnika, Gallimarda. Primjerice, romani barda naše književnosti Ranka Marinkovića u Francuskoj uopće nisu prisutni. No ipak, u recepciji je ovdje ispred svih Predrag Matvejević sa svojimaMediteranskim brevijarom, a kad smo kod Matvejevića, valja podsjetiti da je on svojevremeno, kao stanovnik Pariza i predavač na Sveučilištu Sorbonne, poduzimao brojne značajne inicijative glede hrvatsko-francuskih kulturnih poslova, a osobito recentno oko Krleže, što je značajna tekija, što je za rivenkopra , I još šezdesetih godina prošloga stoljeća Jean-Paul Sartre glasno poručivao: “Čitajte Krležu!”

​

       Prošle je godine učinjen još jedan napor u tiskanju hrvatske književnosti – nakladnička kuća Durieux predstavila je dvobroj časopisa “The ghost of freedom” (proljetos i promovirala u Parizu) podnaslovljen kao “Literary Review for survival in this shizophrenic times”ev (“Knjižrevi za preživljavanje” u ovim šizofrenim vremenima») na čak 912 stranica. Velik je to izbor djela suvremenih hrvatskih pisaca, umjetnika, fotografa, ujedno i najveća panorama hrvatskih autora ikad objavljena na francuskom. Što se drame tiče, tu su objavljene sljedeće:Kamov – smrtopis(1978.), peta po redu drama Slobodana Šnajdera,Tragedija mozgovaJanka Polica Kamova,Kroz sobeIvana Vidica,Judith FrenchVlatke Vorkapić, dvije Nikole Tuteka (Treća priča o strašno tužnom čovjeku i vodokotliću,Nova ekologija) te glazbena drama Alfija Kabilja i Mate Marasagospođo Hamlet. Ideja priređivača (književni urednik, prevoditelj i publicist Nenad Popović, pisac, redatelj i prevoditelj s pariškom adresom Yves-Alexandre Tripković te pisac i urednik Dalibor Šimpraga) bila je vrlo ambiciozna: predstaviti trenutno stanje u Hrvatskoj što se tiče njezine literarne intelektualno-umjetničke prezentabilnosti. , napose one književne. Među čak sedamdeset i jednim autorom, od čega je i trideset prevoditelja, ističe se i ime Yvesa-Alexandra Tripkovića koji slijedi Raljevića s 15 prevedenih hrvatskih drama, među njima nekoliko drama Ivana Vidića i tri legende Miroslava Krleže –Adam i Eva, saloma i Maskerata. U zborniku je, jasno, zastupljen i Nicolas Raljević, i to dvama značajnim prijevodima – Kamovljeve Tragedije mozgova i Šnajderove drame o tome riječkom piscu –Kamov, smrtopis.

​

        Povod za ovaj tekst upravo je njegov samozatajni i vrijedni doprinos, zasigurno u rangu onoga srednjovjekovnog pjesnika prevoditelja: recentno tiskanje dviju hrvatskih drama u vlastitoj ediciji Provzora.Dubrovačke trilogije(prevedeno 2015.) i prvi dio Krležine, agramerske trilogije:Gospoda Glembajevi, kao vrhunac njegova intenzivnog rada na hrvatskoj drami započetoj 2011. godine upravo s prijevodom Krležine drame o raspadu najpoznatije imaginarne hrvatske obitelji u povijesti naše književnosti. Do kraja godine očekuje se izlazak iz tiska i treće knjige – radi se o komedijiAmerička jahta u splitskoj luciKrležina suvremenika, prijatelja pa potom i protivnika Milana Begovića, a čija jeVenera Victrixu pripremi kod Raljevića.

​

      _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Ovaj projekt doista zavređuje najveću pozornost jer kad je u pitanju dramska književnost, s tiskanim izdanjima stoji mnogo slabije nego s poezijom i prozom, iako ih je dosad prevedeno više stotina. Veliki broj njih moguće je pronaći na platformi EURODRAM (http://www.sildav.org/eurodram)u okviru kreativne udruge The House of Europe and the Orient koju podržava francusko Ministarstvo kulture i regije Île-de-France, a koju je osnovao istaknuti redatelj i glazbenik Dominique Dolmieu. U sklopu te platforme iznimno je aktivan izdavač “For a moment” fokusiran na novu dramu jugoistočne Europe. U razdoblju 2002. – 2016., ritmom tiskanja od šest do devet knjiga, izašlo je iz tiska 216 tekstova od čak 168 autora objavljenih u 78 knjiga – među njima i jedne Asje Srnec i Slobodana Šnajdera.

       « Fenomen Raljević» nezaobilazan je u ovome iznimno važnom području, iako je taj agilni prevoditelj poznat samo u uskom krugu frankofonih umjetnika i kulturnih djelatnika iz Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Nažalost, stoga je i slabo zapažen u Hrvatskoj, premda je kroz svoju platformu NRJ (“Nicolas Raljevic Juxtaposition”) već Francuska predstavila brojne hrvatske dramatičare i njihova djela – od Vojnovića, Kamova i Krleže do Šnajdera. Raljević radi kao nastavnik francuskoga jezika u jednoj tehničkoj školi na periferiji Pariza, a od 2011. strastveno i uspješno prevodi, jednu za drugu, hrvatske drame na francuski jezik.

​

       Na red su napokon za tisak došli i njegovi prijevodi Vojnovićeve Dubrovačke trilogije za koju je, kao predgovor, preveo i uvrstio tekst Branka Gavelle iz 1953. "Što mislim da znam i što ne znam o Ivu Vojnoviću" iz knjigeKnjiževnost i kazalište(1970.), i spomenutoga prvog dijela Krležine agramerske trilogije, Gospoda Glembajevi, za koju je uvodni tekst napisao Boris Senker. Taj je prijevod bio (djelomično) javno čitan u listopadu 2012. godine na prestižnoj pariškoj adresi Carrousel du Louvre u vrijeme hrvatskog festivala u Francuskoj „Croatia, here it is!“ Comédie-Française u režiji Laurenta Muhleisena.

​

       uzGlembajeve, Raljević, koji je uz ostalo završio i staž iz dramaturgije u kazalištu Amandiers u kazališnom živom Nanterreu, preveo je i druge Krležine drame:Dužni,Galiciju,GolgotujaVučjaka. Preveo je nadalje još trideset i dva druga naslova naše klasične i suvremene dramske književnosti od čega treba istaknuti sjajan prijevod Držićevaskupa, KamovljevuTragediju mozgova​(tiskan u "Duh slobode") iMamino izvor. U njegovu prevodilačkom opusu još je Galović (Pred smrt), Tucić (Povratak), Donadini (Gogoljeva smrt), Marinković (Albatros), Božić (Pravednik), Budak (Mećava), Šoljan (Dioklecijanova palača), Matković (Heraklo), Bajšić (Gle, kako dan lijepo počinje) i najrecentnije – gotovo zaboravljena drama zanemarenog dramatičara i našeg najistaknutijeg “the theatre man” Tita Strozzija,ecce gay.

      Od suvremenika, Raljevićevu nisku prijevoda nastavljaju spomenutiKamov, smrtopisSlobodana Šnajdera (tiskan također u Durieuxovu "The Ghost of Freedom"), MatišićevNiciji sin, Gavranovanora danas, neBijelojaProlazisve Dubravka Mihanovića,Klempajevi(parodijaGlembajevih) Pave Marinkovića, kao i dvije drame Tene Štivičić,Nemreš pobjeć od nedjeljejaNevidljivi.

​

       Nažalost , kako u nas nema sustavnoga poticaja knjizi, sve će i dalje u francusko-hrvatskim vezama ostati na individualnim naporima Raljevića i ostalih entuzijasta našega podrijetla u Francuskoj. Naime, bez pomoći države, projekt promocije književnosti u inozemstvu nemoguć je i kod mnogo većih država od Hrvatske i ostalih iz regije. I dok hrvatsko Ministarstvo kulture s tek minimalnim sredstvima potpomaže prijevode hrvatskih knjiga na strane jezike, jasno je da država, ali ni izdavačko-književni tekstovi nemaju baš nikakvu strategiju u plasiranju hrvatskih pisaca, poglavito dramatičara u inozemstvo._cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_Mnogobrojna francuska kazališta, koja veliki dio svoga programa duguju upravo stranim umjetnicima, trupama, autorima i producentima, samo čekaju da im se pokuca na vrata, što samo po sebi i nije jednostavan zadatak, tko ga je potrebno dobro organizirati – pop Lazina i Dolmieua na “terenu”, to ne bi trebalo ostati nemogućom misijom.

       Hrvatska I kulturna politika koja se u ovom segmentu djelovanja mora probuditi iz svog autističnog i dubokog sna, autori – uz njih i prevoditelji – odavno su budni i aktivni.

 

Pariz, studeni 2017.

Kazalište71/72, prosinac 2017, stranice 58-61, Zagreb