PROZOR-IZDANJA

Odlomak iz predgovora Lade Čale-Feldman:

 

 

​

I dan danas veliki natpis na ulazu u dubrovačku povijesnu jezgru poziva sve posjetitelje da se upoznaju s Držićem kao velikim lokalnim pretečem Shakespearea i Molierea, ali malo je studija – osobito li se usporedi njihov broj s brojem studija posvećenih „šekspirskim motivima“ u Držiću – koje dosad su pokušavale istražiti detaljne korespondencije koje bi potvrdile poveznice njegova opusa s genijem francuskoga klasicizma. A njih ima dovoljno da se prijevodskupana francuskom proglasi događajem prvoga reda koji će, nadajmo se, obilježiti novo razdoblje u proučavanju francusko-hrvatskih književnih i kazališnih odnosa. Zanimljivo je naime uočiti da su se oba komediografa, uza sav oslonac na talijansku komediju onoga vremena, pokazala srodnog instinkta u svom ukusu za antičke autore, jer su obojci slijedili ne samo iste latinske uzore – Plauta prije nego li Plautoje – nego iste ,AuulariujaAmfitriona, koje talijanski autori ili nisu prerađivali, ili su ih prerađivali na znatno različitiji način. Ta očita ovisnost o Plautu – o njegovim „librima starijima neg je staros“, kako to formularni prologskupa– nije bila na visokoj cijeni u hrvatskih egzegeta, koji su si nerijetko razbijali glavu pokušavajući dokazati da je Držić bio u potpunosti autonoman i autohton pisac, koji nije imao ništa ni s Plautom ni s njegovim novovjekim obožavateljem drame. Nakon što se školovao u školama u kojima se latinski poučavao uz pomoć Plautovih tekstova, Držić je upoznao i zastupnike i pravila eruditne komedije osobito za svojega boravka u Sieni, gdje je imao čast biti studentskim rektorom sienskoga Sveučilišta, te gdje je i sam sudjelovao u jednoj kazališnoj predstavi u ulozi ljubavnika, što mu je pak priskrbilo policijsko uhićenje kojemu dugujemo sadašnje spoznaje o njegovim nekadašnjim umjetničkim ambicijama.
     Kako bi se sučelili s argumentima o Držićevu plagijatorstvu, piščevi „branitelji“ još uvijek inzistiraju na živahnoj realističnoj prikazi dubrovačkog svakodnevnog života, što ju je Držić uspio upisati u plautovsku matricu, kao i matricu nove, talijanske komedije. Poput međutim Molierea koje stoljeće i pol kasnije, Držić je prije svega u Plautu prepoznao jezičnu bujnost i dramaturšku ingenioznost – njegove igre riječima, njegovu podatnu komičku strukturu, koja je omogućila gotovo beskrajno bogatstvo kombinacije, kao i njegov kazališni potencijal, otvaranje glumačke igre i komunikacije. glumca s javnošću.Skupdokazuje tu produktivnu vezu s tradicijom i propulzivnošću Plautova teatra možda i više nego koje drugo djelo koje nam je Držić ostavio, a pisao je u svim žanrovima: komedije, pastorale, farse, pa čak i jednu tragediju,Hekubu, koja kruni njegov repertoar službenom zabranom najavljene izvedbe zbog svog uznemirujućeg sadržaja, neprikladnog za „turbulentna vremena“ kroz koja je Republika tada prolazila.