Petit dictionnaire du théâtre croate

MALI RJEČNIK ODHRVATSKO KAZALIŠTE

Velika imena omogućila su razvoj hrvatskog kazališta.

Ovi muškarci i žene zaslužuju biti bolje poznati javnosti francuskog govornog područja.

Nikola Andrić, književnik, filolog i prevoditelj (Vukovar, 5.XII.1867 – Zagreb, 7.IV.1942). Studirao je slavenske i romanske jezike u Beču i Parizu i doktorirao 1897. u Beču. Na poziv Stjepana Miletića postao je književni savjetnik i dramaturg zagrebačkog kazališta od 1894. do 1898., zatim od 1902. do 1907. Kao dramaturg predstava uz redatelje držao se čistoće jezika i akcentuacije riječi, a poštujući standarde gramatike i dikcije, a za potrebe repertoara preveo je šezdesetak djela s njemačkog, francuskog i ruskog jezika. On je the prvi direktor

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907., a Kazalište u Zagrebu 1920. godine.Godinama je pisao kolumne i kritike u dnevnikuNarodne novine(službeni list) i predavao na Kazališnoj školi. Godine 1913. pokrenuo je izdanjeZabavna Biblioteka(Zbirka za slobodno vrijemeslušajte)) i bio je njegov glavni direktor do svoje smrti. Ondje je objavio 600 naslova, uglavnom prijevoda romana čiji je sadržaj razvijao ukus i književno znanje. Značajni su njegovi radovi na polju kazališta,Spomen knjiga Hrvatskog zemaljskog kazališta(Memorijal Hrvatskog ladanjskog kazališta), 1895.,Izvori starih kajkavskih drama(Izvornice starih kajkavskih drama), 1901., kao i radovi na drugim poljima,Pod apsolutizmom(pod apsolutizmom), 1906. iBranić jezika hrvatskoga(Branitelj hrvatskog jezika), 1911.

Ljubo Babić, slikar, dekorater, kostimograf, dizajner i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 1890. – Zagreb, 1974.). Studirao je slikarstvo u Zagrebu, Münchenu i Parizu (Académie de la Grande chaumière, 1913-14). Profesor i dekan na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, akademik. Umjetnički je stvaralac i svestrani književnik. Krleža mu je djelo posvetioMichelangelo Buonarroti(1919). Babićevo scensko djelovanje (1918.-59.) iznimno je važno za hrvatsko kazalište, osobito u vrijeme suradnje s B. Gavellom u postavljanju Krležinih drama:

Golgota,Vučjak,Michelangelo Buonarroti,Adam i Eva,Gospoda Glembajevi,Leda. Svoj bogati scenografski rad završio je sAreteaKrleže (1959). Na Međunarodnoj izložbi dekorativne i industrijske umjetnosti u Parizu 1925. godine osvojio je Grand Prix. U suradnji s Krležom, koji je vodio sve organizacijske poslove, izradio je 1950. scenografiju u pariškoj Palais de Chaillot za veliku izložbu srednjovjekovne umjetnosti jugoslavenskih naroda.

Josip Bach, glumac i redatelj (Gospić, 15.II.1874 – Zagreb, 6.VII.1935). Tijekom školovanja na HKS-u tvrdoglavo je inzistirao kod S. Miletića na stvaranju Tucićeve drame Povratak 1898. Nakon odigranih stotinjak uloga i daljnjeg usavršavanja u Burgtheatru 1903. Bach kreće u kazališne vode. Svojim umijećem i stalnim proučavanjem europske književnosti instalirao je kazališnu modernu na zagrebačku scenu. Godine 1908. postao je umjetnički ravnatelj, 1920. ravnatelj kazališta, a 1931. ponovno umjetnički ravnatelj.

Sa Kontroverze su poznate nakon odbijanja da se na repertoar uvrste Krležine jednočinke.Adam i EvaiKristofor Kolumbo, i otkazivanjeHrvatski logor u Galicijisat vremena prije premijere (o ovoj temi v. predgovor S. Banovića u M. Krleža, Golgota, Prozor-izdanja, 2018.). Na Bachovo inzistiranje u zagrebačkom kazalištu angažiran je Ivo Raić, najveći hrvatski modernistički kazališno-operni redatelj.

Milan Begović(19. siječnja 1876. – 13. svibnja 1948.) rođen je u Vrlici, gradiću u Dalmatinskoj zagori. Gimnaziju je učio u Splitu gdje je za prijatelja imao Vladimira Nazora, velikog hrvatskog pjesnika. U Beču je diplomirao filologiju i slavistiku 1903., postao profesor na gimnaziji u Splitu.

Il s predstavom se okušava u kazalištusmirna1902. Godine 1908. upoznao je Alfreda Bergera, ravnatelja Deutsche Spielhausa u Hamburgu, a dvije godine kasnije tamo je postao direktor i književni savjetnik. Od 1912. do 1915. radio je kao redatelj u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. Bio je mobiliziran od 1915. do 1919. Od 1920. predavao je na Školi dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 1927. obnašao je dužnost umjetničkog ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 1928., nakon praizvedbe drame Hrvatski Diogen prema romanu Augusta Šenoe, premješten je za srednjoškolskog profesora zbog aluzija na politička zbivanja u Jugoslaviji. Tu je ostao do umirovljenja 1932. godine.

En 1942, il dirige une Anthologie de la prose croate au xxe siècle. Godine 1945. sud časti Društva hrvatskih književnika osudio ga je zbog javnog djelovanja pod ustaškom vladom Nezavisne Hrvatske Države (NDH – pronacistički orijentirana) na gubitak građanskih prava i na kaznu ovrhe. književna šutnja. Preminuo je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine.

Grand connaisseur de la littérature européenne, Milan Begović a développé une intense activité littéraire dans les 1920-ih i 1930-ih. Njegova najveća djela su Avanturist pred vratima (1926), Božji čovjek (1924),Bez trećeg (1931),Američka jahta u splitskoj luci(1930.), libreto za operu Ero Joker (1936.) Jakova Gotovca te romane među kojima Giga Barićeva (1940.). Drame su mu prevedene i izvođene u mnogim zemljama. No, ako je Begović prije svega dramatičar, on je i u ishodištu žanrovski raznolikog književnog opusa kao malo koji pisac u prvoj polovici 20. cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_siècle osim Miroslava Krleže koji je ostao u sjeni do kraj njegovog života. Ponovno otkrivena od 1970-ih, svakako zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti moderne hrvatske književnosti.

Julije Benešić, književnik, prevoditelj, leksikograf (Ilok, 1.III.1883 – Zagreb, 19.XII.1957). Diplomirao je slavistiku i romanistiku te geografiju u Krakovu 1907. Kao književnik predstavio se u različitim žanrovima : poeziji, serijalnoj, književnoj i kazališnoj kritici. Tijekom boravka u Varšavi utemeljio je zbirku Jugoslovenska, u kojoj je objavljivao prijevode slovenskih i srpskih pisaca te djela istaknutih hrvatskih autora (I. Gundulić, I. Vojnović, I. Mažuranić, I. Andrić, M. Krleža).

L'une des activités les plus importantes de Benešić se veže uz njegovo vođenje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1921.-1926. i 1939.-1940. Prvi smjer smatra se najplodnijim razdobljem između dva svjetska rata. Na repertoaru su osobito djela suvremenih dramatičara, J. Kulundžića, M. Begovića, M. Feldmana, A. Cesarca, pa čak i M. Krleže koji konačno dobiva kazališnu afirmaciju.

Mirko Božić(Sinj, 1919. – Zagreb, 1995.). Studirao je pravo u Beogradu i Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u komunističkom pokretu za narodno oslobođenje Jugoslavije. Vezan je za svijet kazališta i kao kreator i kao upravitelj. Ravnatelj dječjeg kazališta " Pionir " u Splitu 1946.-47., glavni tajnik Narodnog kazališta u Rijeci od 1948. do 1952. postaje umjetnički ravnatelj Narodnog kazališta u Zagrebu od 1952. do 1954. godine, potom je u njemu od 1965. do 1969. bio ravnatelj i sudjelovao u obnovi zgrade. Političar i visoki komunistički dužnosnik, surađivao je u izdavaštvu i vodio mnoge revije te je među ostalim bio i glavni urednik tjednikaTelegramkoja je imala važnu ulogu u širenju kulture i književnih i umjetničkih informacija sa Zapada.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Pisati je počeo vrlo rano. Njegovi su spisi uglavnom inspirirani kontekstom Drugog svjetskog rata. Njegovi su romani prožeti ruralnošću, kaoKurlani (trilogija koja opisuje život stanovnika sela Kurlani, 1952.) iliNeisplakani(Neutješni, 1955). U tim djelima otkriva život i izgled sela Dalmatinske zagore nakon Drugog svjetskog rata.Također je autor scenarija i drama za radio.Napisao je mnoge drame čija je radnja uvijek u središtu ratnog razdoblja.Pravednik, (Pravednik) svakako je njegovo najbolje i najpoznatije djelo. Prema Nikoli Batušiću, “ Božić je možda onaj koji je u hrvatskoj književnosti toga vremena najznamenitije primijenio vrlo suvremena američka dramaturško-tematska načela T. Williamsa i A. Millera (koji je očito bio varijanta u švedskoj školi), bez zloporabe ovih izvora zamagljivanjem vlastitih impulsa ". (N.R)

Pero Budak(Trebinje, 1917. – Zagreb, 2008.). Nakon studija medicine, koji je napustio, posvetio se studiju teatrologije koji mu je omogućio diplomu 1942. Deset godina, od 1940. do 1950., bio je glumac Narodnog kazališta u Zagrebu i odigrao mnoge uloge nacionalnog kazališta. i internacionalni repertoar, često prvi za mlade. Od 1950. do 1953. bio je redatelj u kazalištu ZagréboisKomedija. Godine 1953. imenovan je ravnateljem novog Zagrebačkog dramskog kazališta koje je kasnije postalo Dramsko kazalište.Gavellaa koji je vodio do 1970. Tada je bio direktor nakladničke kućeMatica Hrvatskado 1981. Autor je drama, poezije i romana.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Napisao je dvije vrlo popularne drame nakon rata :Mećava(Snježna mećava) 1952. bavi se teškim životom ljudi u ličkom selu, planinskom dijelu Hrvatske, u vrijeme velikih ekonomskih migracija, suočenih s tlačanskim patrijarhalnim tradicijama. U ovom djelu daje preciznu jezičnu i etnografsku sliku kraja iz kojeg potječe. To produbljeno poznavanje seljačkog života u Lici omogućilo mu je, zajedno saKlupko(Pelota) objavljen sljedeće godine, koristeći slastan ikavski dijalekt, da bi 1950-ih postigao veliki uspjeh. Njegove drame, a osobito one seoskog života pisane regionalnim idiomom, igrane su na brojnim pozornicama tadašnje Jugoslavije, ali i na više stranih jezika. (N.R)

Vlaho Bukovac(Cavtat, 1855. – Prag, 1922.). Slikar s kojim započinje nova era hrvatskog slikarstva, usavršavao se na Školi likovnih umjetnosti u Parizu kod Alexandrea Cabanela. Od 1873. do 1893. godine sudjeluje na brojnim izložbama, postaje središnja osoba svih umjetničkih i kulturnih zbivanja, a zatim i predvodnik mlade jugoslavenske generacije u Francuskoj. Godine 1894. seli se u Zagreb gdje postaje nositelj slikarstva obilježivši faze akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do hrvatske moderne. Njegov snažan kolorizam imao je velik utjecaj na mnoge zagrebačke slikare. Od 1903. do smrti bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Kada je 1894. započela gradnja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, ravnatelj Stjepan Miletić posebno je inzistirao da kazalište dobije zastor dostojan svoje umjetničke veličine. Vlast je udovoljila njegovoj molbi i Bukovac se pristao odazvati Miletićevom projektu skladbe na temu hrvatskog narodnog preporoda (Misli se na hrvatski nacionalni, politički i kulturni pokret prve polovice 19. stoljeća pod utjecajem prosvjetiteljstva). i romantizam ; slična su kretanja postojala i u drugim zemljama Habsburške Monarhije.) Bukovac je svoju kompoziciju smjestio u otvoreni trijem i kolonade iza kojih se ističu obrisi Dubrovnika i Zagreba kao središta hrvatske književnosti. i kulture. U okviru alegorijskih likova, aktova i brojnih dekorativnih detalja, naglasak kompozicije stavljen je na osobu dubrovačkog baroknog pjesnika Ivana Gundulića (1589.-1638.), kojemu pripadaju najznačajnije ličnosti književnosti i hrvatske umjetnosti. (N.R)

August Cesarec, književnik, esejist i revolucionar (Zagreb, 4.12.1893 – kraj Zagreba, 17.7.1941). Kao sin stolara, socijaldemokrata, Cesarec se već od mladosti orijentirao prema socijalizmu. Zbog svojih ideja bio je više puta uhićen. U Parizu boravi 1937. gdje dovršava knjigu o Španjolskoj.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Od početka djelovanja ustaške vlasti Cesarec je bio zatočen s komunističkim vođama u zagrebačkom dvorcu Kerestine. gdje bježi skupnim bijegom u noći od 13. na 14.7.1941. Zbog loše organizacije gotovo svi bivaju otkriveni – oni koji nisu poginuli u borbama protiv ustaša odmah su strijeljani. Nema točnih podataka o njegovoj smrti, ali se pretpostavlja da je mogao biti u skupini koju je Ituirajući vojni sud osudio na smrt i strijeljao 17. i 18. 7. u šumi Dotrščina. Prije smaknuća razbacao je listove iz bilježnice na kojima je napisao “August Cesarec, pisac ”. Njegov opus u prozi i kazališnim tekstovima već je u ovo vrijeme zapažen i uz Krležu, Cesarec se nameće kao eminentno ime hrvatske revolucionarne avangarde.

Dimitrija Demeter(Zagreb, 1811. – Zagreb, 1872.). Medicinu je završio u Padovi. Od 1840. krenuo je u osnivanje profesionalnog kazališta u Zagrebu u kojemu je do smrti obnašao razne značajne dužnosti. Godine 1860. postao je književnim savjetnikom novoosnovanog kazališta, a zatim umjetničkim ravnateljem od 1864. do 1868. Osim što je radio na mogućnostima osnivanja nacionalnog kazališta i školovanja hrvatskih glumaca, aktivno je sudjelovao u završetku programa njemačkom na hrvatskoj sceni ponovno radi na konstituiranju uz pomoć Josipa Freudenreicha trupe profesionalnih glumaca i repertoara. Također je adaptirao i preveo brojna hrvatska i strana djela te napisao operne libreta.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Podrijetlom Grk, jedna je od značajnih ličnosti hrvatskoga narodnog preporoda koji je u okviru Ilirskog pokreta, pothvata kodifikacije književnog jezika i narodnog preporoda u 19. stoljeću, povezao hrvatsku književnost s isto jezično jedinstvo za sve Južne Slavene. Njegov epski spjevGrobničko polje(Grobničko polje) objavljen 1842. u kojemu pjeva pobjedu Hrvata nad Tatarima šest stoljeća ranije svjedoči o tim domoljubnim osjećajima. Njegovo najvažnije dramsko djelo je tragedija Teuta u pet činova napisana 1844. Inspiriranapričeod Polibija, preuzima priču o ilirskoj kraljici Teuti čije je gusarenje na Jadranu dovelo do prvog rata protiv Rima 229. pr. Kraljica je tada morala prepustiti dio svog kraljevstva Demetriju, svom ljubavniku s Hvara (hrvatski otok u Jadranu) i vazalu Rima. U 19. stoljeću hrvatska se publika lako poistovjećuje s likovima deseterice, koja će izvršiti značajan utjecaj na kasnije tragičare. (N.R)

Nagrada Demeter(1907.-1945.) nazvana je tako u čast Dimitrija Demetera (Zagreb, 21.VII.1811. – Zagreb, 24.VI.1872.), jednog od pionira hrvatskoga kazališta, a dodjeljivala se za najbolja dramska djela nastala na pozornici Hrvatsko kazalište. Miroslav Krleža dobio je ovu nagradu 5 puta, a Milan Begović 4 puta.

Ulderiko Donadini(Plaški, 1894. – Zagreb, 1923.). Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramatičar, studirao je u Zagrebu. Mobiliziran od strane austrougarskih vlasti tijekom Prvog svjetskog rata, simulirao je psihičke poremećaje te je poslan u vojnu bolnicu. Reformiran 1915., u Zagrebu se posvetio književnom radu. U kolovozu 1916. izlazi prvi broj časopisaCocot(Caquetage) koji se predstavlja kao " mjesečnik za književnost i umjetnost " čiji je urednik i autor gotovo svih tekstova. Časopis inspiriranSturmNjemački će znati četrnaest izdanja do 1918. odmah privlačeći interes javnosti. Riječ je o avangardnom časopisu koji žestoko kritizira vrijednosti

tradicije hrvatske književnosti. Smatra se jednim od prvih predstavnika hrvatskog ekspresionizma. Pod utjecajem Matoša, Gogolja, Dostojevskog, Hoffmanna i Poea, njegova djela često sadrže autobiografske elemente. Njegova je proza tako obično kronika njegovih vlastitih nemira. Očarani mračnim porivima, njegovi se likovi sukobljavaju s okolinom, društvenim normama i padaju u zločin, razvrat, ludilo ili samoubojstvo. Nekoliko puta će boraviti u psihijatrijskoj bolnici. Zdravlje mu se naglo pogoršalo, ubrzo su dijagnosticirane shizofrenija i tuberkuloza. Prerezao mu je grkljan 1923.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Kao dramatičar, Donadini je napisao četiri drame :Bezdan(Zaljev), nastao u Zagrebu 1919. godine ;Igračka oluje(Igračka Oluja) samostalno objavljeno u 1921 ; sobaGogoljeva smrt(Gogoljeva smrt) u književnom časopisu Kritika 1921. godine ; iStrat(Strast) koji je ostao nedovršen. U svojoj najboljoj predstavi,Gogoljeva smrt, autor se fokusirao na trenutak kada je Gogolj, obuzet napadajem ludila, bacio u plamen drugi dio svog velikog romanamrtve duše. « Gogoljeva smrtizaziva najveću pozornost jer je upravo u ovoj jednočinki Donadini uspio raskinuti okove tradicionalne građanske dramaturgije -bb3b-136bad5cf58d_: “ [U ovom djelu on] pokušava konstituirati svoju svoju inačicu simboličkog, metaforičkog teatra i zato mislim da ne griješim ustvrdivši da ova jednočinka pripada onoj struji hrvatske dramaturgije koju čineLegende, proza odHrvatska rapsodijaiGolgotaKrleže, kao i eseji mladog Kulundžića, Grbavac Stjepana Mihalića, pa stoga i većina kazališnih djela nerealističkih usmjerenja. » (N. R)

Držić, Mornar(nadimak Vidra: vidra), hrvatski pjesnik, dramatičar, autor političkih tekstova i glumac (Dubrovnik, 1508. - Venecija, 2. svibnja 1567.). U duhu obiteljske tradicije bio je predodređen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkava Svih Svetih, zvanih Domino, u Dubrovniku i Svetog Petra na Koločepu. U mladosti se počeo zanimati za glazbu, a 1538. godine Vijeće priora Dubrovačke Republike imenovalo ga je orguljašem katedrale sv. Marije. Iste godine dobio je potporu od 30 dukata da, jer je već bio zreo, ode na studije u Italiju. Sljedeće godine već je bio u Sieni gdje je studirao na sveučilištu. Godine 1541. senat ovog toskanskog grada odlučio je, a Opće vijeće odobrilo, izabrati Držića za prorektora sveučilišta. Spletom okolnosti u njegovom mandatu nije bilo rektora, a on je također obnašao tu funkciju. U

1542. Sienska policija istraživala je kazališnu predstavu u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzai. Utvrđeno je da je u tom zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i knez Držić u ulozi ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali je vlast prema Držiću bila blaža, najvjerojatnije zbog njegova visokog društvenog položaja. Ubrzo se vraća u Dubrovnik gdje upoznaje austrijskog grofa Christophera Rogendorfa, pustolova i tajnog agenta u službi španjolskog prijestolja. Zajedno s grofom, tijekom navodnog hodočašća u Svetu zemlju, Držić je otputovao u Beč, a zatim u Carigrad, ali se zbog određenih političkih prijepora žurno vratio u Dubrovnik gdje je policija istraživala njegove odnose s austrijskim grofom.

En 1548, la compagnie Pomet a présenté devant le Palais du recteur la comédie Pomet dont tekst je sada izgubljen. U ovoj se drami prvi put pojavljuje lik Dunda Maroja, ali i ostalih Dubrovčana koji su kasnije postali glavni likovi najpoznatije Držićeve komedije Dundo Maroje. Iste godine i na istom mjestu nastala je i pastoralna skladba u stihovima Tirena. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke zavidne suvremenike da optuže Držića da predstavlja djelo koje nije njegovo. Od ove optužbe za plagijat branio se sam Držić, ali ga je podupro i književnik M. Vetranović u svojim Pjesmama u pomoć Marinu Držiću. Godine 1550. na vjenčanju Martolice Hajdino i Anice Kabužić nastala je komedija u stihovima Vijest sa stijene u zatvorenom prostoru. Godine 1551. tiskane su knjige Tirena, komedija Marina Držića, predstavljena u Dubrovniku 1543., u kojoj interveniraju borba u maurskom stilu i ples u pastoralnom stilu te istodobno pozirane Pjesme Marina Držića. nego mnoge druge lijepe stvari. Družba Pomet predstavila je u Kneževu vijeću 1551. proznu komediju Dundo Maroje. Družba Gardžarija izvela je 1552. godine u predionici vune komediju Pjerin od koje su sačuvani samo fragmentarni prijepisi, a čiji je izvor Plautova Menehmija. Sljedeće dvije godine na sceni se prikazuje komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotoru komedija u prozi Mande. Ne zna se kada je nastala proza Arkulin. Družina Njarnjasija stvorila je nakon Plautove Aulularije prerađenu komediju Skup u kojoj se prikazuju nesreće sa škrtom. Uz Dunda Maroja još uvijek je jedno od velikih Držićevih djela. Držić je u Skupovu Prologu nagovijestio povratak pastoralu, a njegova druga velika pastorala, Grižula, praizvedena je 1556. na ženidbi Vlaha Sorkočevića. Ova pastorala najavila je strukturu poznate Shakespeareove komedije San ivanjske noći. Vlasti su 1558. godine, nakon službenog zahtjeva, zabranile izvođenje tragedije Hekuba pod izlikom da bi njezin spektakl mogao uznemiriti stanovništvo. Djelo su godinu dana kasnije predstavili glumci Bidžara. To je jedina Držićeva tragedija. Godine 1562. Držić je napustio Dubrovnik i nastanio se u Veneciji gdje je dobio mjesto kapelana mletačkog biskupa. Tijekom ljeta 1566. Držić je u Firenci pisao zavjerenička pisma Cosimu de' Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sačuvano je pet pisama, ali postoje naznake da je Držić napisao još dva. Francuski slavist J. Dayre otkrio ih je četiri u Državnom arhivu u Firenci 1930. godine, a 2007. Lovro Kunčević još jednu. Držić se u tim pismima predstavlja kao prvi veliki kritičar realne politike svoga rodnog grada. Godinu dana nakon ovog pokušaja urote Držić umire. Pokopan je u skupnoj grobnici Bazilike svetih Ivana i Pavla u Veneciji.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905-5c de-3194-bb3b-136bad5cf58d_ [Extrait deHrvatska enciklopedijaiz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, svezak 3 (da-FO), Zagreb, 2001.]

Miroslav Feldman(Virovitica, 1899. – Zagreb, 1976.). Nakon boravka na talijanskoj bojišnici u redovima snaga Austro-Ugarske koji će hraniti mnoga njegova književna nadahnuća, studirao je medicinu u Beču gdje je otkrio temelje psihoanalize. Kao liječnik radio je u Virovitici, Osijeku, Zagrebu, Sarajevu, Pakracu i Karlovcu. Tijekom Drugog svjetskog rata pridružio se antifašističkom otporu predvođenim jugoslavenskim komunistima i bio ravnatelj bolnice Šeste armije. Liječničkim poslom nastavio je i nakon rata te je pomogao organizirati liječničku struku, potvrdivši da je u životu bio liječnik prije nego što je postao književnik.

_cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d __cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d « Njegova je poezija isprva prožeta lirskim ugođajima i subjektivnim meditacijama, zatim zastupa stav protiv rata i pacifizma, da bi na kraju, u vrijeme narodnooslobodilačke borbe, izražavao njegovu vjeru u revoluciju, u bolju i prosvijećeniju budućnost ” (teatrolog Branko Hećimović). Ali poznat je i kao dramatičar. Pisanjem dramskih tekstova počeo se baviti čim se vratio sa studija. Godine 1927. postigao je prvi uspjeh s grotesknim djelomVoznja(Krug), susret tri usamljene žene i tri muškarca koji nakratko ostvaruju svoje želje, a zatim ih napuštaju. Nakon prvih kazališnih djela komponiranih u ekspresionističkoj ili grotesknoj maniri, napisao je nekoliko društveno angažiranih drama kao npr.Zec(Zec) 1932., prikaz na talijanskoj fronti o patriotskom kapetanu koji patološki voli zeca, iliProfesor Žic(Profesor Žic) 1934. koja razotkriva komplekse ženomrzca učvršćenog na običnom ruksaku.U pozadini(Straga) napisan prije Drugog svjetskog rata pacifistička je drama kao i 1940U mraku(U tami) osuđujući nasilje državnog aparata i od kojih će prvi biti zabranjen od strane vlasti.
širok spektar kazališnih izraza i diverzificira svoje teme suprotstavljajući često grotesknu viziju stvarnosti svijeta. (N.R)

Andrija Fijan, glumac i redatelj (Zagreb, 4.IX.1851 – Zagreb, 26.IX.1911). Debitirao je 1873., a 1878. postao je član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Potom je bio direktor i umjetnički voditelj (1898.-1907.), zatim na čelu ove kuće (1907.-1909.). Kao glumac nastupio je 2500 puta, a afirmirao se i kao tumač W. Shakespearea (Romeo,Hamlet,Koriolan,kralj Lear), u herojskim ulogama iz klasičnog i romantičnog repertoara (Agammemnon u L'Orestie, Cyrano de Bergerac), u salonskim predstavama i melodramama (Bolingbroke uČaša vodeod. Pisar), ali iu realističkim i naturalističkim dramama (Helmer i Stockmann unoraiNarodni neprijateljkod H. Ibsena). Glumio je i u djelima modernih hrvatskih autora (RavnodnevnicaiDubrovačka trilogijaod I. Vojnović).

Maksimilijan Petrović Froman(Moskva, 1889. – Boston, 1968.), solist Boljšoj teatra između 1907. i 1917. i Kijevskog baleta 1918. Kao visoko tehnički karakterni plesač, pridružio se trupi Ballets Russes de S Diaghilev. Od 1922. stupa u zagrebačko kazalište gdje se ističe u koreografiji svoje sestre Margarite. Nakon 1945. godine odlazi u SAD gdje se, kao i njegova sestra koja mu se pridružila, posvećuje školovanju.

Margarita Petrovna Froman, balerina, koreografkinja i redateljica (Moskva, 1896. – Boston, 1970.), završila baletnu školu Moskovskog konzervatorija, bila solistica, zvijezda Boljšoja, a 1918. zauvijek napustila Rusiju. Postala je solistica francuskog Ballets Russes company of Serge de Diaghilev s kojom gostuje u Europi i Sjedinjenim Državama. Godine 1921. sa svoja tri brata (dva plesača i scenograf) seli u Zagreb gdje postaje zvijezda, pored koreografa i operne ravnateljice te baletne ravnateljice.

Fran Galović, pjesnik, prozaik i dramatičar (Peteranec, Koprivnica, 20.VII.1887 – Radenković, Srbija, 26.X.1914). Studij slavistike i klasične filologije završio je u Zagrebu 1913. Unovačen na početku Prvoga svjetskog rata u austrougarsku vojsku, poginuo je na srpskoj bojišnici. Njegov pjesnički ciklus Z mojih bregov (Pjesme s mojih bregova, objavljen u Književnoj republici 1925.) smatra se vrhuncem moderne dijalektalne poezije. Teme njegovih drama variraju : ljubav i smrt (Tamara), obraćenje grešnika (Maria Magdalena- Marie-Madeleine, 1912.) i tragični povijesni događaji (Mors regni), seljački život ( Pred zoru – Posljednji trenuci prije zore, Mati – Majka, 1908) i radni život (Sodoma – Sodoma, 1911).

Branko Gavella(Zagreb 1885. – Zagreb 1962.), doktor filozofije Bečkog sveučilišta (1908.), brojne kazališne aktivnosti započeo je kao kritičar (u zagrebačkom dnevniku na njemačkom jeziku Agramer Tagblatt, 1910. – 1918.) da bi se uključio u Hrvatsko narodno društvo. Zagrebačko kazalište kao ravnatelj 1918. Od 1922. do 1926. bio je umjetnički ravnatelj ovoga kazališta, a tu je funkciju od 1926. obnašao i u Narodnom kazalištu u Beogradu, istodobno kao ravnatelj. Smijenjen je 1929. odlukom vlade nakon objave izvješća o njegovu putovanju u Moskvu gdje je boravio na poziv Konstantina Stanislavskog.

Između 1931. i 1939. bio je ravnatelj Zemské divadla u Brnu (Čehoslovačka), a istodobno je djelovao u jugoslavenskim pokrajinskim kazalištima i operama (takođerSadkoRimskog-Korsakova u milanskoj Scali 1938). Od 1939. do 1943. ponovno je postavljen za ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Od 1944. radio je u čehoslovačkim kazalištima, a zatim je 1947., još u Jugoslaviji koja je postala komunistička, imenovan ravnateljem Slovenskog narodnog gledališča i profesorom na Visokom konzervatoriju u Ljubljani. U Zagreb se vratio 1950. godine kao redatelj Narodnog kazališta i profesor na Višem konzervatoriju, gdje je odgojio mnoštvo glumaca i redatelja, od kojih neki i danas djeluju. Godine 1953. s mladom glumačkom generacijom odlazi iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebačko dramsko kazalište (koje danas nosi njegovo ime). Iste godine počinje gostovati na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tijekom svoje karijere izveo je 279 drama (dramskih tekstova i opera), preveo 29 drama s njemačkog, engleskog, francuskog i češkog na hrvatski jezik, dok je bibliografija njegovih teorijskih tekstova, o glumi, inscenaciji, povijesti hrvatskog i jugoslavenskog kazališta. i njegove društvene uvjetovanosti, koje su i danas mjerodavne, premašuje 300 referenci.

Miro Gavran, rođen 1961., dramatičar i romanopisac, član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Djela su mu prevedena na četrdesetak jezika. Njegovi su radovi predstavljeni na više od 330 izložbi diljem svijeta. Jedini je živući dramatičar u Europi kojemu se izvan domovine održavaju kazališni festivali posvećeni njemu, pod nazivom Gavranfest od 2003. u Slovačkoj, od 2013. u Poljskoj i od 2016. u Češkoj.

Drago Gervais(Opatija, 1904. – Sežana, 1957.). Obitelj mu je zbog fašističke okupacije 1922. godine morala napustiti Opatiju. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i terora Nezavisne Hrvatske Države sklonio se u Beograd. Nakon oslobođenja, vratio se u Rijeku, postaje umjetnički ravnatelj HNK Ivana Zajca od 1949. do 1954., zatim ravnatelj od 1954. do tragične smrti na cesti.

Piše kratke priče i pjesme. Njegove pjesme na čakavštini (riječ je o Istri, poluotoku između gradova Trsta i Rijeke nekadašnje Rijeke) zauzimaju istaknuto mjesto u istarskom dijalektalnom pjesništvu kao hrvatskom u 20. stoljeću. Njegovo najbolje dramsko djelo nedvojbeno je komedijaKarolina Riječka(Karolina iz Rijeke) koji preuzima priču o domoljubki Karolini Belinić koja je 1813. godine spasila Rijeku od Engleza koji su bombardirali grad koji su okupirale talijanske vlasti. (N.R)

Fadil Hadžić(Bileća, 1922. – Zagreb, 2011.). Studirao je likovnu umjetnost u Zagrebu, godinama se bavio novinarstvom, bio je glavni urednik tjednikaKerempuh(1946.-1950.),Vjesnik u srijedu(1953.-1956.),Telegram(1960-1962) i dvotjednik za kulturuu redu(1970). Utemeljitelj je kazališta Komedija (1950.) i Jazavac (Jazavac, 1964.) danas Kerempuh u Zagrebu, prve hrvatske tvrtke za proizvodnju animiranih filmova Duga-Film 1951., jedan od suosnivača Festivala pulske jugoslavenske kinematografije. Autor je 23 knjige i redatelj 22 filma uključujući 5 dokumentarnih filmova. Bio je i umjetnički ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Napisao je šezdesetak komedija od kojih je većina izvođena u kazalištu Jazavac, ali iu gotovo svim jugoslavenskim kazalištima. U svojim je tekstovima uspio pronaći mjeru koju su cenzori smatrali dopuštenom, ali upravo ta strahovita svijest o prihvatljivoj mjeri kritike daje njegovim tekstovima danas oblik zanimljivih dokumenata o ograničenjima vremena. Stoga, unatoč svom ulaganju u kulturni život svog vremena, on ostaje uglavnom vrlo površan dramatičar. Njegova kritika birokratizacije i buržoazije u titoističkoj Jugoslaviji nije bila ništa drugo nego prihvaćanje ideologije titoizma koji stoji na pola puta između Istoka i Zapada. Autor vodvilja u komunističkoj sredini, njegovaRevolucija u dvorcu(Revolucija u Dvoru) iz 1970. godine, priča o revolucionarima koji su postali slični svojim bivšim gospodarima, ostaje njegov najbolji dramski tekst u svom vrlo efektnom političkom ruganju. (N.R)

Monika Hercegje hrvatska pjesnikinja rođena u Sisku 1990. Od svoje prve zbirkePočetne koordinate(Početne koordinate) u 2017. godini dobila je brojne nagrade prvo u Hrvatskoj, a potom i u inozemstvu. Djela su mu prevedena na deset jezika.

Nebo pod tenzijom, L’Ollave, 2019).

_cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58dGdje se nježnost može kupiti?koja je pobijedila na Natječaju za suvremeni dramski tekst u režiji Narodnog kazališta u Zagrebu, a koju je na pozornici istoga mjesta u siječnju 2021. stvorio Rene Medvešek.

Josip Kosor(Trbounje kod Drniša, 1879. – Dubrovnik, 1961.). Njegova se obitelj naselila u Slavoniju (veliku ravnicu na sjeveru današnje Hrvatske) dok je on još bio dijete. U Zagreb odlazi 1902. gdje 1905. godine objavljuje dvije zbirke pripovijedaka :Optužba(Optužba) iCrni glasovi(Crni glasovi) u kojem prevladavaju socijalne teme i interes za male ljude. Ova značajka mu je ubrzo donijela nadimak “ Croatian Gorki ”.

       Il odlazi na putovanje Europom : prvo Beč, München i Berlin gdje vodi boemski život ; zatim Švicarska, te Engleska, skandinavske zemlje i Rusija. Vrlo otvoren, sprijateljio se sa S. Zweigom, C. Stanislavskim, M. Gorkim, H. Bahrom... Nakon rata i boravka u Londonu i Parizu vraća se u Hrvatsku i konačno se 1938. skrasio u Dubrovniku, dok je svojim radom , vrlo nepravedno, gotovo pala u zaborav.
       Son prvi roman,Rasap(Kolaps), razotkriva debakl patrijarhalne seljačke zajednice. RomanRadnici(Radnici), koji se hrabro hvata u koštac s temom sirotinjskih četvrti društva u tehnici narativnog kolaža dosad neviđenom, pojavio se iste godine u epizodama u novinamaObzor. Njegov najbolji roman jeRazvrat(Razvrat), političko-satirično djelo, objavljeno nakon duge stanke u pripovjedačkom pisanju 1923.
       Dès 1906. pod utjecajem Stefana Zweiga u minhenskim i bečkim književnim krugovima počinje pisati dramske tekstove koji će brzo privući pozornost javnosti. Također, kada su 1917. u Londonu objavljene četiri njegove drame na engleskom jeziku, on je već nekoliko godina bio poznat na kontinentu, od svog prvog djela,Požar strati(Vatra strasti) 1911. godine, seljačka drama na pozadini ljubomore i socijalne nepravde, doživjela je uspjeh na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, ali iu najpoznatijim njemačkim kazalištima istovremeno. Napisao je ukupno dvadeset i dvije drame.
On je uz gospodina Begovića i manjim dijelom ja. Vojnović, jedan od rijetkih hrvatskih dramatičara svoga vremena čije se djelo uspjelo probiti u inozemstvo. (N.R)

Bela Krleža, glumica, Krležina supruga od 1919. do kraja života (Senj, 1896. – Zagreb, 1981.). Najprije učiteljica, a zatim glumica u Narodnom kazalištu u Zagrebu (1929-66). Na pozornici je debitirala kao barunica Castelli, glavna ženska uloga u Krležinoj Gospodi Glembajevi (1929.). Njegove glavne kreacije odmorio se na od likovi strip i one Krležine. Supružnici Bela i Miroslav već su pola stoljeća intrigantna tema hrvatskog kulturnog miljea, a njihovi ostaci prestižni dnevni boravak

– obojica su nekoliko desetljeća bili vodilje umjetničke elite, a od 1945. u Jugoslaviji i političke elite.

Miroslav Krleža(1893. – 1981.), rođen u Zagrebu, ali kao austrougarski podanik, školovao se za dočasnika u Pečuhu, ali i za časnika na Vojnoj akademiji u Budimpešti, koju je iznenada napustio da bi otišao u nezavisnu Srbiju uoči Velikog rata. Po izbijanju rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku i poslan na galicijsku bojišnicu, ali ga je loše zdravlje spriječilo da sudjeluje u borbama. Kratke drame i poeziju počeo je objavljivati 1914., a od književnog pera pokušao je živjeti nakon kraćeg novinarskog staža potkraj rata. Istodobno se uključio u komunistički pokret svojim militantnim djelovanjem i svojim pisanjem.

Od 1922. bio je s jedne strane asertivni hrvatski i jugoslavenski književnik, as druge strane lijevi intelektualac kritičar režima Kraljevine SHS kao i ideoloških linija Komunističke partije, koja je zabranjen je 1921. Njegov polemički duh dolazi do izražaja u raznim revijama čiji je utemeljitelj i koje će sve brzo biti zabranjene. Tijekom Drugog svjetskog rata Krleža se nije priklonio antifašističkim narodnooslobodilačkim snagama koje je predvodila Komunistička partija. Nakon njihove pobjede Krležin doprinos je trostruk : nastavlja pisati, ali se i zalaže za neovisnost umjetničkog stvaralaštva od autokratskih ideologija te i dalje vodi Zavod za jugoslavensku leksikografiju u Zagrebu koji je osnovao 1950. i na čijem je čelu ostao do svoje smrti. U tom razdoblju imao je specifičan tretman kao službeni, neprikosnoveni pisac, poput Tita u književnosti, ali bez političkih i državnih funkcija. Tako, službeno, ostaje neovisan kao što svaki stvaralac i treba biti.

Poète, nouvelliste, dramaturge, romancier, essayiste, polémiste, historien de la littérature et umjetnosti, sveprisutan, razularen, nepredvidljiv, usamljen i povučen, ali vulkanski kad misli da treba biti, on ne odvaja estetski čin od društvenog djelovanja. Ovo spajanje je za njega moguće ostvariti samo u i kroz neovisnost Stvoritelja. A ostvaruje se najprije u jeziku i kroz jezik. Za Krležu ona nema granica. Njegovi stihovi pjevaju izvan gramatike, standarda, normi i uobičajenih dijalekata ; njegove polemične fraze pršte kroz razdoblja, mitove i višestruka znanja ; likovi u njegovom kazalištu uronjuju u hrvatski, njemački, francuski, latinski kako bi pobjegli od svoje sudbine... i ponovno otkrili vlastita proturječja.

Flamboyant, dérangeant, magique, Krleža est adoré, suivi, imité mais en même temps osumnjičen, prezren, omražen... Osporava, a i danas, trideset i pet godina nakon smrti, neprestano se osporava : Krleža kao trajna javna polemika... Krleža i njegova djela kao reference... propitivati, produbljivati, proučavati, ići dalje, ponovno čitati, ponovno inscenirati, u glazbi, razmišljati. Krleža nam stalno daje znak.

Ivka Kraljeva, glumica, dramatičarka, publicistica (Zagreb, 5.III.1856 – Zagreb, 3.XII.1942). U zagrebačkom kazalištu debitirala je 1871. U početku je glumila u operetama, a nakon oštećenja glasnica uglavnom je nastavila glumiti kao mlade premijerke u komedijama i farsama. Ona je spisateljica komedija,Vatrogasci(Vatrogasci, stvoren 1875.),Divljanka(Divljak, nastala 1880), zatim dramaApostol(Apostol) sa suprugom Ilijom Milarovim (osnovana 1901.). Pridonijela je jačanju kulturnih veza između Hrvata i Bugara, a nakon povratka iz Sofije 1920. godine pobrinula se za pisanje svojih memoara koji su dobrim dijelom bili posvećeni povijesti zagrebačkog kazališta.

Josip Kulundžić(Zemun, 1. kolovoza 1899. – Beograd, 1. prosinca 1970.). U godinama stvaralaštva svojih ekspresionističkih drama Minuit (1921.) i Le Scorpion (1926.) teoretizirao je odnos igre i kazališta prema životu. Izvrstan je poznavatelj europskog kazališta i književnosti te dramske teorije (osobito francuski, Georges Pitoeff). U ih tekstoviRadnja ! Radnja !, Simboli i

Čista dramska struktura, nastao tih godina, traži radikalnu promjenu u viđenju svijeta, a time i (dramskih) značenja riječi. Deklarirajući se kao zastupnik “ nouvelles ” antitradicijskih pogleda u tematskom izboru, isticanju simbola i avangardnom iskustvu, uočio je mogućnost problematiziranja etičkih pitanja i otkrivanja istine u umjetnosti.

Ranko Marinković(Vis, 1913. – Zagreb, 2001.). Studirao je filozofiju u Zagrebu. svjetskog rata uhitili su ga talijanski fašisti i internirali u logor u Kalabriji. Po završetku rata radio je u Hrvatskom izdavačkom zavodu, potom je bio umjetnički ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 1946. do 1950., potom je postao profesor na Akademiji dramske umjetnosti gdje je predavao do umirovljenja. Na kraju života pristupio je Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), stranci Franje Tuđmana, čiji je zastupnik postao.

Écrivain littéraire polyvalent, il fut poète, auteur pripovijetke, kritičar, dramatičar, romanopisac... Godine 1935. pokrenuo je revijuDani i ljudi(dana i muškaraca), svoj književni talent afirmira u Krležinu časopisuPecat(Pečat) 1939-40. Zbirka vijestiRuke(Ruke) 1953. koji mu je donio slavu ili romanKiklop(Kiklop) iz 1965., roman poput snova koji ismijava trivijalne aspekte buržoaskog života, ostaju dva glavna djela poslijeratne bivše Jugoslavije.
Njegov doprinos nije manje dramatičan. Godine 1939. njegova groteskaAlbatrosobznanio zagrebačkoj javnosti na premijeri u Narodnom kazalištu, predstavljajući zatvorena vrata na parobrodu između bivšeg grobara i intelektualca pod budnim okom papige. Ali prije svega 1955. njegov dramski tekstGloria(Gloria) što mu donosi kazališno posvećenje. Smatrana jednim od najboljih poslijeratnih hrvatskih i jugoslavenskih dramskih tekstova, predstava razotkriva očaj žene razapete između života cirkusa i života Crkve, dva suprotstavljena života koji moraju uništiti svaku individualnu egzistenciju_cc781905 -5cde-3194-bb3b -136bad5cf58d_prema teoretičaru književnosti Slobodanu Prosperovu Novaku : “ Ovo je drama koja jasno pokazuje nemoć svih ideologa jer olako za postizanje navodno viših ciljeva zaboravljaju individualnosti, lako zaboravljaju da sloboda i uzvišenost prebivaju samo u osobama, a ne u idejama. »
Djela su mu prevedena na nekoliko jezika, preuzeta na televiziji i radiju, kao iu kazalištu za neke od njegovih romana, uključujući Kiklop. (N.R)

Milan Marjanović, književnik i novinar (Kastav, kraj Rijeke, 12.V.1879 – Zagreb, 21.XII.1955). Studirao je u Pragu na Trgovačkoj akademiji od 1898. do 1899., potom je bio novinar i urednik književnih časopisa i političkih novina :Svjetlo, Karlovac ;Crvena Hrvatska, Dubrovnik ;Novi list, Rijeka ;Jug/Zvono, Split ;Narodno jedinstvo, Zagreb. Sudjelovao je u osnivanju Jugoslavenskog odbora (vidi fusnotu 52 dolje), uređivao je s Tucićem Slaven Bulletin Paris/Londres, a u SADJugoslavensky svijetiObnova. Naposljetku se 1951. vratio u Zagreb gdje je bio predsjednik Jadranskog instituta Akademije znanosti i umjetnosti. Kao dramatičar pripada razdoblju hrvatske moderne (Ivičina karijera,Besposlen svijet–Ivičina karijera,Besposlen svijet), i njegovTlavatà(Ancient Aztec Lyric Drama) u jednom činu postigla izniman uspjeh u New Yorku 1926. (objavljena 1927.). Autor je važnih književnih studija :Iza Šenoe(Iza Senoe), 1906 ;Književni studio i prikazi(Književne studije i kritike), 1911., i njezina hrestomatija Hrvatska moderna (I, II) iz 1951., prva je kritička sinteza hrvatske književne moderne s početka 20. stoljeća.

Marijan Matković(Karlovac, 1915. – Zagreb, 1985.). Studirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Beču i Parizu. Godine 1935., njegova prva velika drama,Slucaj sazrijeva Wagnera(Slučaj neženja Wagnera), napad na ustaljeni poredak u građanskoj obitelji, zabranjen u četvrtoj izvedbi. Objavio je 1936Iz mraka u svjetlo(Od mraka do

svjetlo), zbirka pjesama. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1941. Nakon rata bio je voditelj kulturno-umjetničke redakcije Radio Zagreba (1945.-1946.), književni tajnik Zavoda za izdavaštvo Hrvatske (1946.-1949.), direktor Hrvatskog narodnog kazališta (1949.-1953.), tajnik Odsjeka za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1954.-1978.), umjetnički direktor Zagreb-filma (1959.-1964.) i ravnatelj Instituta za povijest hrvatske književnosti i glazbe (1974-1985). Bio je i od 1962. glavni urednik Književne revijeForumkoje je pomogao stvoriti.
Matković afirmirao se u poratnim desetljećima kao najplodniji hrvatski dramatičar. Objavio je 1955Igre oko smrti(Igre oko smrti), dramski ciklus od deset drama smješten u predratne i ratne godine. Ali njegov najveći uspjeh nedvojbeno je Héraclès, drama iz 1957. mitske trilogije objavljena 1962.Ja bogove paštetu(I bogovi pate). Napad na poluboga očito nije trebalo razlikovati od propitivanja kulta ličnosti tadašnjeg predsjednika Tita.
Il je i autor brojnih eseja, književnih i teatroloških studija, putopisa. Bio je jedan od najboljih komentatora kazališta Miroslava Krleže i njegov najbliži čovjek od povjerenja. (N.R)

Antun Gustav Matoš(1873.-1914.), pjesnik, romanopisac, esejist, novinar, polemičar, glazbenik... Nakon dezerterstva iz austrougarske vojske (današnja Hrvatska tada je pripadala Austro-Ugarskoj do 1918.), živio je u emigraciji između 1894. i 1908. , u Beogradu, Münchenu, Beču, Ženevi, zatim pet godina u Parizu. Kao

pjesnik, pod utjecajem je parnasovaca i Baudelairea i u hrvatskoj književnoj povijesti smatran je jednim od velikana "modernizma", kako se simbolistička i ekspresionistička struja naziva u hrvatskoj književnoj teoriji i povijesti.

Kalman Mesarićrekao jeKa(Prelog, 1900. – Zagreb, 1983.). Kao književnik i novinar surađivao je od 1921. u mnogim listovima i časopisima. Piše poeziju, kratke priče, drame i kritike. Godine 1925. Julije Benešić imenovao ga je pomoćnikom ravnatelja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Dvije godine kasnije, kao stipendist Kazališta, odlazi u Berlin na studij režije te pohađa seminar Maxa Reinhardta i probe Erwina Piscatora. Vraćajući se u Zagreb, vraća se u Narodno kazalište 1932. i postaje glavnim predstavnikom mlade redateljske generacije, "jedan od onih mladih ljudi sklonih 'pašnim eksperimentima' (...)zbog čega i župan i zagrebački novinari

a dio kazališnih ljudi gotovo je jednoglasno tražio ostavku upravitelja Benešića i njegovog dramskog ravnatelja ” (Boris Senker). Ipak, na toj je funkciji uspostavio vrlo širok i raznovrstan repertoar, stvarajući kako klasična djela, Shakespearea, Molièrea ili Goldonija, tako i velik broj drama starih ili suvremenih hrvatskih autora poput Šenoe, Pecije Petrovića, Feldmana ili pa i stranih autora poput Boulgakova, Zweiga, Ibsena, Dumasa... Djelovat će nakon rata u raznim kazalištima kao umjetnički ravnatelj (Split 1947.), Sarajevo (1952.), odnosno redatelj u Tuzli (1953.), Šibeniku (1957.) i ponovno u Zagrebu (1958).
Dans njegovom književnom stvaralaštvu najbolje mjesto zauzimaju dramski spisi. Njegovi su tekstovi također mnogo više teatralne nego književne naravi. Njegovi počeci bili su obilježeni avangardnim pokušajima, o čemu svjedoči 1926. godine ekspresionističko djeloKozmicki žongleri(Kozmički žongleri). Što više vrijeme prolazi, Mesarić se više udaljava od avangardizma koji ga je privlačio u vrijeme Berlinskih studija, te počinje pisati popularnije emisije sa socijalnim pretenzijama.Gospodsko dijete(Dijete lordova), najbolje od njegovih popularnih djela, pojavilo se 1936. godine i ima razrađenu radnju o sučeljavanju urbane zagrebačke sredine i ruralnog mentaliteta Šestine na periferiji. (N.R)

Dubravko Mihanović, rođen u Zagrebu 1975., diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radio je na raznim kazališnim programima na radiju i televiziji. Njegove drame, od kojih su neke nagrađivane, izvode se u Hrvatskoj i inozemstvu. Sada je umjetnički ravnatelj kazališta Gavella u Zagrebu.

Stjepan Miletić(Zagreb, 2.III.1868 – München, 8.IX.1908). Plemićkog podrijetla, nakon gimnazije, počeo je studirati pravo, zatim filozofiju u Beču od 1888. Doktorirao je 1893. tezom pod naslovomDie aesthetisches Form des abschliessenden Ausgleisches in den Shakespeare'schen Dramen. Kao ravnatelj Narodnog kazališta u Zagrebu od 1894. do 1898. neprestano je provodio reforme s ciljem modernizacije hrvatskoga kazališta. Prihvaćajući povijesni realizam Meiningerovih, a dijelom i verističku glumu talijanskog kazališta, ukida stilsku neuravnoteženost i stereotipe glume, te ustrajava na dosljednosti i vjerodostojnosti dekorativnih aspekata izvedbe. Književnost

Hrvatski modernist probija se u režiji Miletića (I. Vojnović), ali njegov omiljeni i omiljeni autor ipak ostaje Shakespeare. Miletić je operu i balet približio i onodobnim europskim strujanjima. Osnovao je Hrvatsku dramsku školu koju je pohađao i S. Tucić.

The modernism hrvatski:" Moderna " označava struju književne, slikovne i glazbene umjetnosti, te filozofije, u Hrvatskoj u razdoblju od kraja 19. stoljeća do početka 20. stoljeće. U skladu s tadašnjim strujanjima u Europi, ova hrvatska moderna afirmirala je slobodu umjetničkog stvaranja, subjektivni izbor i suživot stilova, a pledirala je na izlazak iz realističke poetike i težila većem savršenstvu. . Modernizam se može podijeliti u dvije faze : prvu od 1895. do 1903. u kojoj su postavljeni teorijski okviri pokreta, te drugu do 1914. tijekom koje su se razvili umjetnički pogledi koji su se u potpunosti afirmirali u antologija Mlado hrvatsko pjesništvo (1914.) koja okuplja dvanaest mladih pjesnika u čast Antuna Gustava Matoša (1873.-1914.), pjesnika, pripovjedača i ključnog polemičara tog vremena. Zanimanje za psihička stanja svojstveno je i dramskoj produkciji, što se posebno potvrđuje u književnom stvaralaštvu Ive Vojnovića.

Ahmed Muradbegović(Gradačac, 3. ožujka 1898. – Dubrovnik, 15. ožujka 1972.) značajan je ekspresionistički pisac : pjesnik, dramatičar i pripovjedač. Prvi je bosanskohercegovački književnik koji se odmaknuo od patrijarhalne romantike i didaktičkog realizma, stilski se približivši modernističkim pozicijama. Sukob između starog i novog, Europe i Orijenta, tradicionalne muslimanske aristokracije i njezine etike s ekspanzijom europske civilizacije i njezinih liberalnih pogleda u erotskim i socioreligijskim odnosima, ostaju temelj trajne književne inspiracije spisateljice.

Milan Ogrizović (Senj, 12.II. 1877. – Zagreb, 25.VIII.1923.), književnik, završio studij matematike i klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1901., gdje je 1904. god. stekao je i doktorat. Pisao je poeziju, pripovijetke, operna libreta, kazališnu i književnu kritiku, bio aktivan u kulturnom i političkom životu. Svoj najveći doprinos modernističkoj književnosti dao je kao dramatičar :Hasanaginica, 1909 ;Banović Strahinja, 1912 ;Objavljenje(Otkrivenje), 1917 ;Smrt Smail-age Čengića, 1919 ;Vučina(Vuk), 1921.

Ses povijesne i muzikološke monografijePedeset godina hrvatskog kazališta 1860-1910, (Pedeset godina hrvatskoga kazališta 1860.-1910) Zagreb, 1910. iHrvatska opera 1870-1920(Hrvatska opera 1870-1920) Zagreb, 1920. iznimne su vrijednosti.

Petar-Pecija Petrović(1877.-1955.), romanopisac i komediograf, čiji je rad tematski vezan uz seoski život Dalmatinske zagore

Dino Pešutrođen je u Sisku 1990. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Drame su mu postavljene u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je Nagrade Marin Držić Ministarstva kulture za drame:LUZERI,(Pretposljednja) panda ili statika,Grand hotel Bezdan,Stella, poplava,

Stadion OlympiaiBombardiranje.

Osvojio je Deutschen Jugentheaterpreis i nagradu Zaklade Heartefakt za najbolji društveno angažirani suvremeni tekst. Sudjeluje u rezidencijalnom programu za nove dramaturge u Royal Court Theatre u Londonu. Drame su mu prevedene na engleski, njemački, francuski i poljski jezik. Objavio je romane Oguljena koljena (2018.) i Fils à papa (2020.) u izdanju Frakture.

Janko Polićrekao jeKamov(Sušak, 1886. – Barcelona, 1910.). Trinaesto dijete obitelji imućnih i uglednih trgovaca, nakon školovanja sastavljenog od otpuštanja i promjena ustanova zbog nepokornosti ili nevjere, bio je 1903. zatvoren tri mjeseca zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv bana hrvatske pokrajine Austrije. -Mađarska Khuen-Hédérvary. Sljedeće godine, napuštajući studij, pridružio se putujućoj kazališnoj družini i proputovao Dalmaciju, Slavoniju, Bosnu i Crnu Goru. Vrativši se u Zagreb 1905., započeo je karijeru novinara, putujući Italijom, Francuskom i Španjolskom. Umro je 1910. u Barceloni.

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ Il a commencé vrlo rano je pisao i posvetio se svim književnim vrstama. Iz temelja buntovan, uzeo je nadimak Kamov u odnosu na Chama, ukletog Noinog sina koji je vidio svog oca golog dok je bio pijan. Ukleti pjesnik, buntovan, provokativan, buni se protiv establišmenta, Crkve, tradicije, buržoaskog načina života ili društvenih konvencija. Neprestano tražeći nove oblike književnog izražavanja, pristupa pokušajima koji će uskoro razviti talijanski futurizam. Većina njegovih djela objavljena je posthumno. Među najvažnijima je njegov romanOsušena lokva(Isušena kaljuža) ili njegove zbirke ekspresionističkih pjesama napisanih slobodnim stihomUvreda(Psovka) GdjeIštipana hartija(Stisnite papir).
_cc781905- On je autor nekoliko književnih tekstova za svoju smrt 19.6 koje je konačno potvrdio :Tragedija mozgova(Tragedija mozgova),Na rođenoj grudi(na rodnoj zemlji),Samostanske drame(Drame samostana, uključujući 2 drame),Čovječanstvo(čovječanstvo) GdjeMamino izvor(Srce mame) čine najveći dio njegovog dramskog stvaralaštva. Vjeran svojoj reputaciji buntovnika i ikonoklasta hrvatske književnosti, njegov pogled na svijet predstavlja kontaminirano i trulo društvo u kojem vladaju ubojstva, incest, homoseksualnost i nasilje. U njegovim dramama riječ istiskuje radnju, a sve se utapa u slap riječi koje često gube svaki smisao i sav sadržaj. (N.R)

Ivo Raić, glumac i redatelj (Zagreb, 1881. – Zagreb, 1931.). U Zagrebu je započeo studij drame koji je nastavio u Beču. Nastupao je na četiri jezika u Berlinu, Pragu, Hamburgu i Budimpešti. Od 1909. angažiran kao glumac i redatelj u Narodnom kazalištu u Zagrebu, tri je puta bio i umjetnički ravnatelj (1920–21; 1926–27; 1929–31). Njegovo imenovanje na ovu dužnost u

1920. potaknula je Krležu da, nakon razlaza s J. Bachom, pošalje rukopis Hrvatskog logora u Galiciji. Kao operni i kazališni redatelj slijedio je modernistička načela po uzoru na Maxa Reinhardta. Kao komediograf najbolje se snalazio u salonskim predstavama, ali se isticao iu psihološkim i ekspresionističkim dramama. Uspješno je Krležinim likovima prenio tip glume intelektualca ili tjeskobom ogrezlog umjetnika, estete i neurotika.

Ivana Sajkorođena je 1975. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i živi isključivo od svog pisanja. Napisala je desetak drama od kojih je nekoliko prevedeno i izvođeno na pozornicama četiriju kontinenata (Buenos Aires, New York, London, Frankfurt, Melbourne, Beograd...).Žena BombaiRuža je ruža je ruža je ruža, premijerno su izvedene u francuskim kazalištima i na France Culture, Europa je čitana na Festivalu d'Avignon i na

Studio francuske komedije. Svoje dramske tekstove često i sama predstavlja u obliku glazbenih performansa (Regards croisés festival – Grenoble, 2006.). Njegovi tekstovi poetski se bave suvremenim i angažiranim temama u postdramskoj teatarskoj formi. Također piše i objavljuje eseje i romane (međunarodna nagrada za književnost Maisons des cultures du monde u Berlinu, 2018.). Vitezica Reda umjetnosti i književnosti 2013. Od 2016. živi u Berlinu gdje nastavlja svoju karijeru spisateljice.

Geno Senečić(Zagreb, 1907. – Zagreb, 1992.). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Bratislavi, godinama je radio kao novinar, a zatim je tijekom Drugog svjetskog rata bio u diplomatskoj službi Hrvatske Nezavisne Države (NDH) u Češkoj i Slovačkoj. Poslije rata radio je kao dramaturg u zagrebačkom Jadran filmu i kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Bien je li pisao prikaze ili kratke priče kao i objavio svoj romanfilm nasih dana(Film u današnje vrijeme), prvenstveno su ga proslavili njegovi dramski tekstovi koji su gotovo svi izvedeni u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Njegovi radovi najčešće imaju oblik društvenog izvještavanja. Ponekad se bave poznatim ličnostima kao što je AGM (Anton Gustav Matoš) napisan 1934. godine iz poštovanja prema ovom piscu i njegovom rodnom gradu u kojem se odvija radnja gotovo svih njegovih drama.Slucaj s ulice(Priča s ulice) iz 1936. godine, s dva lika iz Zagreba, posljednjim taksistom i ljubavlju zlostavljanom radnicom koju okolina gura u prostituciju, donosi joj uspjeh.
Često bliske novinarstvu, njegove su drame uvijek na strani skromnih ljudi, do kraja ljudskih bića, čak i ako ponekad djeluju tragično komično._cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_” (Branko Hećimović)

_cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905-5c de-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d__cc781905-5cde-3194-bb3b -136bad5cf58d_ _cc781905 -5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde -3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194 -bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b -136bad5cf58d__cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58 d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d__cc781905-5cde-3194-bb 3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d__cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf 58d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc78190 5-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905- 5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde- 3194-bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_ _cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ _bacc781390 R)

Marija Ružička Strozzi(Litovel, Češka, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 27. rujna 1937.) bila je majka Tita Strozzija i slavne europske operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić. Marija je debitirala 1868. kao Jane (adaptacija romana Charlotte Birch-PfeifferJane EyreCharlotte Brontë, igrana diljem Europe pod naslovom Die Waise aus Lowood). Marija je isprva igrala uloge mladih premijera, te žena u salonskim predstavama, a po potrebi pjevala u operama i operetama. S poznatim hrvatskim tragičarem Andrijom Fijanom, s kojim je skladala duet trideset godina, ostvarila je sjajne uloge poput Electre, Phèdre ili nekoliko Shakespeareovih junakinja. Od 1895. preuzima posao zrelih žena (H. Ibsen, A. Strindberg). Marija Ružička Strozzi doseže vrh kao Hekuba (Euripid –Werfel,Trojanci), Gospođae Alving i

i Aase (Ibsen,DuhoviiPeer Gynt) i Mara Beneša i Majka Jugovića (I. Vojnović,SumrakiSmrt majke Jugovića). Godine 1933. proslavila je 65. godišnjicu karijere, au manje važnim ulogama igrala je do 1936. Smatra se jednom od najvećih južnoslavenskih tragičarki. Unatoč pozivima iz Praga, Beča i Amerike, ostala je vjerna Zagrebu, ostavivši izniman umjetnički trag u povijesti hrvatskog kazališta. Marija Ružička Strozzi dobila je zasebne natuknice u dva rječnika nedavno objavljena u Francuskoj, Dictionnaire encyclopédique du Théâtre kroz le monde de M. Corvin (Pariz, 2008.) iUniverzalni rječnik stvarateljaB. Didiera, A. Fouquea i M. Calle-Grubera (Pariz, 2013.).

Tito Strozzi, kazališni i filmski glumac, redatelj, glumački trener, književnik, prevoditelj (Zagreb, 1892. – Zagreb, 1970.). Sin legendarne tragičarke Marije Ružičke Strozzi, hrvatske Sarah Bernhardt. U Narodnom kazalištu u Zagrebu počeo je 1919. godine kao glumac i dramaturg, tumačio je nakon dugogodišnje karijere više od 300 različitih uloga i postavio više od 200 drama i opera. Igrao je u

prve hrvatske filmove, režirao dječja kazališta, osnivao kazališne družine, časopise i umjetničke udruge. Napisao je dvadesetak drama, među kojima Ecce homo! (1924) i Zrinjski (1935). Na hrvatski jezik preveo je oba dijelaFaustGoethea te stotinjak drama i opernih libreta s više jezika. Dugogodišnje prijateljstvo i suradnja od djetinjstva ga vežu uz Krležu, a po svojim dramskim djelima slovi kao najbolji komediograf.

Ivan Supek (Zagreb, 1915. – Zagreb, 2007.). Diplomirao je fiziku i filozofiju. Nakon sudjelovanja u oslobodilačkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata postaje profesor fizikalne teorije na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1950. upravlja izgradnjom Instituta “ Ruđer Bošković ” i postaje njegov prvi ravnatelj. Zbog protivljenja jugoslavenskom projektu atomske bombe, osam godina kasnije izbačen je iz Instituta. Cijeli život će se tako boriti za nuklearno razoružanje. Rektor Sveučilišta u Zagrebu, smijenjen je nakon angažmana uz studente tijekom proljetnih demonstracija 1971. Bio je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. do 1997. godine.

Napisao je brojna stručna djela te romane i dramske tekstove na filozofske, znanstvene i političke teme. Utemeljitelj je edicijaEnciklopedija našeg vremena(Enciklopedija našeg vremena) i pregledModerna enciklopedija. Pacifizam je također pokretač njegovih književnih postignuća. On je hladnoratovski pisac koji predstavlja tolerantan i često disidentski glas u tadašnjoj Jugoslaviji. Njegov najbolji dramski tekst nedvojbeno jeHeretik(heretik) napisano 1968. godine, priča o hrvatskom heretiku Markantunu de Dominisu koja u određenim aspektima podsjeća na šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, na autorova vlastita nazadovanja u njegovo vrijeme. Teatrolog Zvonimir Mrkonjić tako će reći da je " vjeran povijesnoj nadi svjetskog mira, Ivan Supek [pronašao] u europskoj i hrvatskoj povijesti najveću preteču toga ideala u Tragičnoj osobi Markantuna Dominisa , splitski nadbiskup, fizičar i crkveni reformator ”. (N.R)

Slobodan Šnajderje dramatičar i romanopisac rođen 1948. u Zagrebu. Režirao je kazališnu smotruPrologpetnaest godina, a od 2001. do 2004. bio je ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih. Angažiran autor, svojim djelima osuđuje nepravdu i ugnjetavanje. Devedesetih godina prošlog stoljeća trpio je represiju hrvatskog političkog režima Franje Tuđmana te njegove drame nisu izvođene u Hrvatskoj iako su izvođene u mnogim inozemnim zemljama.

Antun Šoljan(Beograd, 1932. – Zagreb, 1993.). Studirao je engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1953. pokrenuo je i s Ivanom Slamnigom pisao časopisMedutim(Međutim) koja sadrži priloge književnosti i komparatistike. Tako će sudjelovati na najvažnijim smotrama svoje generacije kao što suKrugovi(Krugovi). Bazirani u Zagrebu, zapravo je četiri desetljeća radio i živio kao profesionalni pisac. Pisao je poeziju, radiodrame, eseje, prevodio djela engleske, njemačke, ruske književnosti... Autor je četiri romana od kojih je najznačajniji

Kratki izlet(Kratki izlet) objavljeno 1965. : pripovijedajući o ekskurziji učenika u Istri pod vodstvom jednog od njih kao vodiča, postaje priča o sudbini cijele generacije kojoj se sve obećavalo, a ispunilo. ništa.

_cc781905-5cde-3194-6bad58b-1d Objavio je 1970Dev drama(Devet drama) u kojem se ističeDioklecijanova palača(Dioklecijanova palača). Zatim se 1977. pojavljujeRomanca o tri ljubavi(Romansa tri ljubavi) i diobard(bard) 1985. Ove tri drame bile su napisane za kazališnu pozornicu za razliku od ostalih njegovih dramskih tekstova namijenjenih prvenstveno radiju ili televiziji. Šoljan se, doista, udaljio od kazališta kao i većina njegovih književnih suputnika tog vremena, afirmirajući time svoju sklonost medijima masovnog komuniciranja.
Selon le théoricien littéraire Slobodan Prosperov Novak, «_cc781905-5cde-3194-bb3b- 136bad5cf58d_bio je jedan od najuniverzalnijih umova hrvatske književnosti, pragmatičan čovjek, koji je među svojim vršnjacima imao ulogu arbitra u estetskim i etičkim pitanjima ». (N.R)

August Senoa(1838.-1881.), velikan hrvatskog književnog narodnog preporoda, objavio je Diogena 1878. godine.

Ovaj je roman brzo objavljen na francuskom, u nekoliko brojeva Le Monde illustré, Pariz, 1879-1880.

Filip Šovagović, rođen u Zagrebu 1966. godine, kazališni je, filmski i televizijski glumac, autor i redatelj, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisao je nekoliko dramskih djela među kojima su Zvonimir Zajc,Cigla, dosadan komad(čitanje u programu Festivala d'Avignon 2000),Jazz, Les Piafs – zatvor zvan želja(Objavljeno uCirkuska parada. Antologija kazališnih spisa

suvremenici Hrvatske, l'Espace d'un instant, Pariz, 2012), igrao u šezdesetak filmova (Ničija zemljaDanisa Tanovića), u dramama i TV serijama, ali posebno u zagrebačkom kazalištu Gavella, gdje je član trupe već 25 godina. Ova su djela izvođena u Hrvatskoj i inozemstvu (Njemačka, Austrija, BiH, Indija...) i prevedena na više jezika.Anonimni Teslapraizvedena u zagrebačkom kazalištu Gavella 2017.

Srđan Tučić(Požega, 25.III.1873 – New York, 24.IX.1940), dramatičar, prozaist, redatelj, kazališni upravitelj, prevoditelj i publicist.
for some time an actor during the time of the direction of Stjepan Miletić at the Croatian Narodno kazalište u Zagrebu. Istodobno je počeo pisati drame i pripovijetke pod utjecajem europskih naturalističkih djela, prije svega Ibsenovih i Tolstojevih. Godine 1898. njegova dramaPovratakdonosi mu prvi uspjeh.

Avec Mihovil Nikolić, il publie en 1900 un recueil en proseKnjiga životate aktivno sudjeluje u književnom pokretu hrvatske moderne.

En 1902, il part à Sofia et devient dvije godine direktor tvrtke koja će predstavljati Bugarsko narodno kazalište.

U domovini Tucić obnaša dužnost ravnatelja osječkog kazališta gdje kao ravnatelj i umjetnički voditelj potpuno osuvremenjuje kazališni repertoar.

Godine 1913. emigrirao je u Pariz, uvrijeđen zabranom izdavanja i izvođenja njegove drame.Oslobodiocii žestoki napadi kritičara na ta kasnija djela.

En 1915, Tucić est maître de conférences en slavenskih jezika na King's Collegeu u Londonu gdje je također sudjelovao u akciji Jugoslavenskog odbora za oslobođenje slavenskih zemalja na jugu Austro-Ugarske i njihovo sjedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Posvetio se publicističkom radu na temama jugoslavenske, europske i američke ekonomske politike.

En 1918. zauvijek odlazi u SAD gdje umire u New Yorku 1940. godine.

Vasilij Mitrofanič Uljaniscev, scenograf je koji je kao ruski emigrant radio najprije u splitskom kazalištu, zatim u Zagrebu od 1921. do 1928. te na kraju u Ljubljani. Slikarstvom je raspolagao rutinom, ukusom i sposobnošću prilagodbe, te je na svoj bitno eklektičan način dolazio do uspješnih rješenja. No, znao je izaći iz okvira svoje skromnosti i pokazati vještinu i maštovitost, primjerice u opremi Strozzijevog ekspresionističkog djela.Ecce gay!te ekspresionističko djelo Kalmana MesarićaKozmički žongleri, 21. travnja 1926., također pod vodstvom Strozzija.

Ivo Vojnović (Dubrovnik 1857. - Beograd 1929.) studirao u Zagrebu. Po struci pravnik radio je kao državni činovnik od 1883. do 1907. godine u hrvatskoj, a potom i austrougarskoj autonomnoj upravi. Od 1907. do 1911. bio je književni savjetnik Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a potom je živio od književnoga rada. Suradnik kulturnih rubrika novina od 1877., književna djela počeo je objavljivati 1880., najprije pripovijetke, potom romane, poeziju... Njegovo se kazalište formalno razvilo iz

komediju manira 1889., potom, krajem stoljeća, prema melodramskim formama, ali inspiriran društvenim teatrom Ibsena, da bi na samom početku 20. stoljeća pokušao simbolistički izraziti duh i povijest svog rodnog mjesta. pisanje. Istodobno, Vojnovića privlače narodne legende koje se oslanjaju na nacionalnu povijest i mijenjaju je, da bi svoj rad zaključio komadima zagonetnih oblika u kojima se pjesnik uprizoruje i gdje tekstualnost ima prednost pred pripovijedanjem i determiniranom strukturom. Pet njegovih drama objavljeno je u francuskim i frankofonim švicarskim časopisima između 1917. i 1929., što ga je učinilo hrvatskim i jugoslavenskim piscem koji je tada bio najprevođeniji na francuski jezik. Između 1919. i 1922. boravio je u Nici i drugdje u Francuskoj, gdje je živjela njegova sestra Eugénie, supruga povjesničara i diplomata Charlesa Loiseaua, razgovor o Dubrovniku koji će oblikovati govor i vizije njegovih likova, osumnjičenih da su homoseksualci u patrijarhalna kultura u kojoj se na homoseksualnost gledalo kao na sramotnu deformaciju, aristokrat u ponašanju čije se pravo plemićko podrijetlo neprestano osporava, prvak Jugoslavije u vrijeme izgradnje hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta i njihove političke opozicije, Vojnović_cc781905-5cde-3194- bb3b-136bad5cf58d_ uvijek je doživljavan kao netipična umjetnička, kulturna i društvena pojava, autonomna, izdvojena, baš kao i njegova svjetska poetika koja pokušava uzdići prošlost, bolje živjeti, zamisliti i razumjeti sadašnjost.

Marina Vujčić(1966.), rođena u Trogiru, diplomirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao dramatičaru njegove su drame praizvođene na domaćim pozornicama.Podmornica(Podmornica),Umri ženskiiPlodna voda(Plodna voda) dobio je Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH. Višestruko nagrađivani romanopisac i kolumnist časopisaKozmopolitski, danas živi i radi u Zagrebu.

PROZOR-IZDANJA