PROZOR-IZDANJA

Nikola Raljević

​

​

MOJ KAZALIŠNI PRIJEVOD

​

​

Razmišljanja o mom kazališnom prevoditeljskom radu s hrvatskoga jezika na francuski

 

​

​

​

Prošlo je desetak godina otkako sam počeo prevoditi drame s hrvatskog dramskog repertoara tako da ih do danas ima više od stotinu, dok raspon prevedenih kazališnih komada vremenski pokriva razdoblje od gotovo pola tisućljeća povijesti hrvatske dramaturgije. Svaki novi prijevod omogućio mi je rekonstruirati i kazniti križaljku tog segmenta povijesti hrvatske književnosti suočavajući me kako s djelima tako is autorima i njihovim stilovima odnosno samim pričama. Usto, svaki prijevod mi pomogne da uznapredujem u svojoj djelatnosti, da razvijam metodologiju i promišljam o vrsti mojih prijevoda. Sve skupa razvilo se u samovoljno nametnutu disciplinu, rekao bih čak zamalo iu askezu, jer nema dana a da se ne posveti prevođenju s hrvatskoga jezika na francuski tako da su rijetki trenuci kada nisam zaokupljen svakodnevnim angažmanom, i koja je možda stranica. Dijeli se između prve ruke i bezbroj lektura. Može se zaštititi i na više dana pa čak i godina kada su posrijedi zahtjevniji zahvati. Ponekad istovremeno radim na više prijevoda, kombinirajući složenije tekstove s pristupačnijim tj. prolaznijim. Zahtjevan je to izazov, tim više što je djelo koje čeka na prijevod golemo.

       S istim sam zanosom 2017. godine osnovao nakladničku kuću: Prozor-éditions¹. Širom otvorenog prozora koji iz Francuske pruža pogled na hrvatsku kazališnu scenu. Tako da je cilj na francuskom govornom području učiniti dostupnim dosad nepoznata kazališna djela. Više je faktor posredovao da se nakon samog prijevoda prihvati i objavljivanja. Prvi je svakako vezan uz poteškoće na koje nailazimo prilikom objavljivanja tih djela. Nemalo ljudi kupuje knjige, s tim da kazališni tekstovi izvan školskih okvira ili perimetra kazališnog stvaralaštva čitateljima nisu od primarnog interesa. Dok se u nedostatku zanimanja nakladničkih kuća najpristupačnijim rješenjem pokazalo samoizdavaštvo. Tim pristupačnijim što me je moje učiteljsko zvanje u strukovnoj školi gdje se izučavaju zanimanja vezana uz svijet knjige doveo u izravan dodir sa sredstvima za proizvodnju i znanjima potrebnim da i sam prerastem u izdavača. Drugi odlučujući faktor je prilika koja se ukazala kada su mi studenti u potrazi za diplomskim projektima ponudili da urede i ukoriče neke moje prijevode. Konačno, da bismo se prepustili izdavačkim izazovima koji su uvijek iznova rizični i rijetko kad isplativi treba prije svega voljeti knjige: tako Prozor-éditions danas predstavlja 25 publikacija podijeljenih u dvije edicije: dok je jedna posvećena klasicima hrvatskoga kazališta druga se bavi suvremenicima, klasicima u smislu pokojnih dok su suvremenici živući autori. A tu su i posebna izdanja koja se po zadanim karakteristikama ili formatu ne uklapaju u spomenute edicije. Upliv u nakladništvo nesumnjivo potiče i održava veću disciplinu kako u odabiru tako iu realizaciji mojih prijevoda.

       Ovaj je tekst nastao povodom konferencije održane na Sorboni za vrijeme Salona slavenske kulture u jesen 2021. god. S obzirom na skromnu posjećenost, prvo izdanje Salona teško bi pronašlo mjesto u analizama nezapamćenih uspjeha, no samo iskustvo potaklo me je da se zamislim nad svojom djelatnošću prevoditelja. Čemu me je naučilo kazališno prevođenje? Tada sam bio u prilici donijeti planiranu procjenu te je ova koju izlažem prije svega osobna. Voditelj, ali ne i stručnjak u oblasti prevođenja ili jezikoslovac, oslonjen na vlastito iskustvo i lektiru pokušava dokučiti praksu koja mi već više od desetljeća omogućuje upoznavanje s djelima i pruža fascinantna otkrića. Tekst koji čitate može se mjestimice učiniti zbrčkanim ili konfuznim, nedostatno strukturiranim, nespretno ilustriranim ili nedovoljno upućenim. Moguće je čak da rezultat s razlogom izmami osmijeh ili pak uznemiri stručnjaka; apeliram pritom na pravo kako na invenciju tako i na grešku. Konačno, nadam se da će mi ova vježba omogućiti napredak u mom prevoditeljskom radu. U svakom slučaju upravo tome teži.

       Stoga mi je, pozivajući se na moj kazališni prevoditeljski rad s hrvatskoga na francuski jezik, namjera proanalizirati desetogodišnji angažman u koji sam se upustio munjevito bez da sam mu evo do danas pokušao teorijski formalizirati obrise. Tako da mi je organizirati misli o mojoj aktivnosti kao prevoditelja. U tu ću svrhu kroz ovo istraživanje artikulirati tri glavna pitanja: zbog čega studija o kazališnom prevođenju iziskuje ukazivanje na specifičnosti kazališnog teksta u odnosu na druge književne rodove; potom ću ukazati na partikularne probleme koje nose kazališni prijevod; naposljetku, pokušat ću pronaći mjesto koje prevoditelj tijekom svoga rada na prijevodu zauzima suočen sa specifičnostima kazališnog teksta.

 

Za početak, utvrđeno je da je kazališni prijevod dugo bio siroće traduktologije. Tako da se otpočetka pa je tijekom dugog razdoblja zanemarivala specifičnost prevođenja kazališnog teksta u odnosu na prijevod ostalih književnih vrsta. Jer iako je teoretizacija književnog prevođenja uzela maha u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, tek su se 1980-ih afirmirale studije posvećene specifičnostima prevođenja kazališnih tekstova.² Od tada su se potvrdile razne škole praveću rasvečući. Danas smo, prema Fabiju Regattinu³, u stanju razlučiti četiri različita pristupa kazališnom prevođenju: književne teorije koje zanemaruju scensku dimenziju u korist striktno književne dimenzije; teorije oslonjene na dramski tekst a koje prepoznaju i specifičnosti koje iziskuje inscenacija ("stvaranje teksta za izgovor"); teorije temeljene na izvedbenom potencijalu teksta kojima je kazališni prijevod dramaturška preinaka usmjerena na izvedbu naušrtb dramskog naboja; neoknjiževne teorije koje plediraju za povratak književnom prevođenju, scenografiju prepuštajući profesionalcima scenu. Čak i ako se čine suprotstavljenim, sve ove strategije mogu biti od koristi prevoditelju ovisno o njegovim ciljevima i mogućnostima koje pruža sam tekst.⁴

       U odnosu na prijevode ostalih književnih vrsta, kazališni prijevod svakako nameće dodatna očekivanja. Uz pjesničke odnosno jezične zahtjeve slične onima u drugim književnim tekstovima, ne smijemo zanemariti i dodatnu problematiku: scensku, koja integrira igru, onaj koji tekst implicira bez da je formalno izrazi. Kada se dva lika pozdrave na pozornici, zapravo je to više od dva "Dobar dan" koji nudi tekst. Dekor, kostimi, geste, pokreti i intonacija upućuju nas na mnogo više od samih riječi: odjeća označava društveni, profesionalni odnos, ton otkriva romantičnu ili pak hijerarhijsku vezu, privlačnost ili odbojnost, interes ili ravnodušnost, nelagodu ili radost, gesta odaje obrazovanje, društvenu klasu, karakter, osjećaj... dva tako obična "Dobar dan" u kazališnom tekstu - no jesu li se ikada mogli smatrati baš običnim? - može tako označavati kudikamo više od nekoliko stranica opisa pozdrava u romanu. Kako je kazalište namijenjeno izvođenju, njegova oralnost nudi vrlo široke perspektive jednom na sceni. Replike i didaskalije tek su poziv na mnoštvo kreativnih interpretacija, na onoliko inscenacija koliko je redatelja, u čijoj je ulozi i svaki čitatelj, ali i tada tek kao jedan od mnogih.

    _cc781905-5cde-3194-bb3b-136bad5cf58d Jer čitati kazalište, podariti mu smisao znači rekonstituirati scenu, priču servianoj na pozornici.⁵ Kazališni je diskurs izravan. Odvija se pred našim očima, živi u sadašnjosti. Možemo se vratiti romanu, zadržati se na pjesmi; kazališni tekst djeluje izravno na gledatelja bez ikakvog zastajkivanja. Izravnost kazališnog diskursa koji nameće instantno razumijevanje gledatelja isto tako razlikuje kazališni od ostalih književnih tekstova. Tako da je čitanje kazališta – kao i pisanje i prevođenje – već kazališni čin. Da li se upravo zbog takvog napora koji iziskuje toliki čitatelji odvraćaju od njega? Naravno, i drugi književni tekstovi traže angažman u čitanju. S tim da su možda zahtjevi kazališnog teksta prema čitatelju glasniji s obzirom na posebnost teksta koji ishodi riječ na djelu, riječi koje su ujedno i geste. U kazališnom tekstu neizrečeno zauzima središnje mjesto. Onkraj najbanalnijih radnji ili same didaskalije, riječi razotkrivaju interakcije među likovima unutar prostora, prizivaju igru zvuka i svjetla, sugeriraju nove, otvaraju mogućnosti scene. Čitati kazalište znači postaviti ga na scenu, predstaviti ga s kudikamo većim dosegom nego što to dopuštaju druge književne vrste. Prvi je to sloj prijevoda: ukazati na metajezične elemente u izvornom tekstu. Otud iznova ta nevoljkost kod mnogih čitatelja, kojima je, umjesto da si prvo sami stvori priču, lakše prepustiti joj se. Tako da se u odnosu na druge vrste tekstova lakše "poigrati" s kazališnim tekstom s obzirom da mu je predstava implicitna pa čak i potrebna. Shodno njegovu autoru, Lorenzaccio nije stvoren za scenu a nikada nije prestao provocirati najveće redatelje koji su ga nastojali postaviti na kazališne daske, čak i pod cijenu da tekstu zavrnu vrat. Pitanje “igrivosti”⁶ nekog teksta ne spriječava da se odglumi. “Neigrivost” je tako neminovan izazov koji tekst baca scenu neprekidno prizivajući zahvaćanje novih iskustava.

 

Kako prevoditi? Odgovor na pitanje sve će se ponajprije na to da kažemo ili barem pokušati izreći što je zapravo prevođenje⁷ - znajući pritom da neprestano ulančavamo prijevode polazeći od kazališnog teksta: onaj čitatelj, prevoditelj, redatelj, glumca, gledatelj... Naravno, odlučit ću se na onaj prevoditelja. Svjesni smo itekako izrekeprevoditelj,tradicionalni. Čuveni i paronim nemilosrdan. »Prijevodi su sluge koje prenose poruku svog gospodara i kažu upravo suprotno od onoga što im je naređeno«, kaže Madame de Sévigné. Dok Victor Hugo govori o “aneksiji”, izdajicu smatrajući i nametljivcem. Tahar Ben Jelloun uspoređuje prijevode sa ženama koje »kad su lijepe nisu vjerne, a kad su vjerne nisu lijepe« sugerirajući opasnost manipulacije sa strane prevoditelja kako bi zaveo svog čitatelja...⁸ pritom mu možda i lažući. Može li se onda uopće prevoditi a da se sam pojam ne iscrpi u svom smislu?⁹ Besmisleno je žaliti se da prijevod nikada neće biti istovjetan izvorniku. Stručnjaci mogu odobravati Baudelaireove francuske prijevode Edgara Allana Poea, čitatelj će s pravom čestitati prije autora a tek potom prevoditelju. I ta je svijest o izdaji prevoditeljeva muka, tjeskoba stvaranja djela lišena interesa, šupljeg, ispraznoga, kojemu u očitoj nemogućnosti dosezanja originala ne uspijeva niti odati počast. Jer prevoditelj je u službi djela i autora. Iz zakonodavne perspektive, katalogizirati prevoditelja kao punopravnog autora i nositelja prava dovodi u pitanje načelo istinskog poštovanja izvornog djela. Jer ako autor ima prava, prevoditelju su prije svega zadate dužnosti. Prijevod je iznad svega djelo poniznosti. Upire se doseći nedostižno savršenstvo, svo vrijeme toga svjesan prati trag nedostižnog. I u toj je kontradikciji prevoditeljev angažman dijalektički, prihvaća vjernost vlastitim izdajama, izborima iza kojih stoji, o kojima je promislio, koje će znati argumentirati. Jer prevođenje doista znači stalno podvrgavanje izboru.

     cc781905-5cde-31934-bb3b-1 S obzirom na specifičnosti spomenutog kazališnog teksta, prevodimo li tekst za čitanje ili tekst za igranje? Trebamo li prevesti riječi ili situacije? Usto, bilo bi teško prevesti kazališni tekst a da nismo bar malo familijarizirani s kazalištem, ili barem osjetljivi na njega ako ne već i strastveni obožavatelji. Koliko sam čitatelj-prevoditelj razumije ono što čita? Što nudi u ciljnom tekstu u usporedbi s potencijalom koji nudi autor u izvornom tekstu? Potonji je otvorio put višestrukim uprizorenjima: koliko ih uspijeva prenijeti ili ponuditi sam prevoditelj, koji su scenski potencijali njegova rada? Što igra gubi u dramskom prijevodu? Čak i onkraj deontologije, ne riskira hoće li prevoditelj proizvesti tumačenja strane izvornog djela? Kako onda izbori načinjeni u prijevodu utječu na dramaturgiju? Jer nedvojbeno je da prijevod mijenja potencijal igre. Trebamo li se i dalje predstavljati kao "izvorni prevoditelj" koji se do te mjere drži izvornog jezika da krši ili barem protresa ciljni jezik, ili pak kao "ciljni prevoditelj" spreman intervenirati u izvorni tekst kako bi se olakšalo razumijevanje tek stail, pa olakšalo razumijevanje cstail, pa Cijenu prihvaćanja zabrane prilagodbi koje svojom izdvojenošću, prevelikom slobodom u odnosu na izvorni tekst krše najosnovnija pravila previlajenja? A kada su stariji tekstovi posrijedi: trebamo li historizirati do te mjere da posežemo za izmišljenim jezikom koji bi navodno dopirao iz nekog datog razdoblja ili pak ažurirati tekst oduzimajući mu pritom njegov jezični i povijesni štihti vılıo ıre menu Što god činili, prijevod se uvijek upisuje u svoje doba. Treba li onda i dalje prevoditi, barem određena djela?¹² I za koga prevoditi? Također je moguće da je ciljni tekst usmjeren na određenu publiku što isto tako može utjecati na prijevod.¹³ U nedostatku čvrstih odgovora ova moja pitanja danas kao orijentiri služe u mom prevoditeljskom radu. Upućuju prevoditelja da poduzima male korake, istovremeno gledajući u daljinu cjelokupno djelo i gdje kroči za svaku riječ, svaku rečenicu.

       Konkretno, na listu papira ili na ekranu, kako prevodim? Nemam fiksnog prihvaćeno. Oblici su raznoliki. Prije svega, odabir prijevoda vrši se na temelju čitanja ili izvedbe (uz opasnost potpadanja pod utjecaj¹⁴), savjeta ili narudžbe, teme ili razdoblja, projekta ili stila, susreta ili istraživanja... prijevoda.¹⁵ U određenim slučajevima, prije nego što počnemo prevoditi djelo , mogu osjetiti potrebu da saznam više o autoru ili pročitam neka druga njegova djela.¹⁶ Tada mi je dokučiti energiju koja izvire iz pisma, stila, daha, glazbe. Zatim uglavnom slijedi razdoblje neizvjesnosti tijekom kojeg radim na drugim projektima, neka vrsta sumnjičave i plahe neodlučnosti, tjeskobe, straha od praznine - ponekad čak i za prijevode "lakih" komada - do trenutka kada počnem stranicu predstavljati sedatukje. Nanosim pruženu ruku ne posustajući do kraja. Uronim bez da izranjam, vrteći tekst dan za danom. Kasnije ga neću prepoznati, a možda niti sebe, kad ga iznova pročitam, otkrivajući ga nakon što odleži gotovo kao nepoznati tekst.

Dugo Sat Čini mi se da je ovaj ulomak vezan uz stjecanje samopouzdanja koje mi je nedostajalo na prvim prijevodima, koji su se na početku uvijek mjerili s kapitalnim djelima hrvatske dramaturgije. Od tada sam razvio razne metode rada na računalu - između ostalog formula "à la carte" kako ga je nazvao jedan prijatelj, a koji se sastoji u tome da prvi nacrt predloži varijante prijevoda određenih odlomaka od kojih će neki biti u fazi kodabrani ovdje kodabrani lektoriran i prerađeni. Ovu metodu uglavnom koristim dok radim na teorijskim radovima koje moram brzo zgotoviti. Usto, zapisujem po knjigama iz kojih crpim, a kao priprema za neodložne lektire bilježim i podcrtavam sporne ili meni nejasne odlomke, konzultirajući katkad brojne rječnike i leksikone... Dovršeni rad se potom dijeli mogućim lektorima i čuva za doradu te dodatnu obradu u slučaju mogućnosti obavljivanja. Pridodao bih da se za stare tekstove u kojima se susrećem s neobičnim ili zaboravljenim dijalektima i izrazima redovito obraćam stručnjacima, akademicima, teatrolozima i istraživačima, koji se uglavnom vrlo ljubazno odazovu na moje molbe i bez kojih ne bih mogao u potpunosti iznijeti prijevode.

      _cc781905-5cde-31518d5b3jeczim Prirodno je da se sintaktička i gramatička pravila razlikuju od jezika do jezika. Za primjer: ponavljanja koja su u francuskom jeziku prezrena osim u ime stilskih efekata široko su prihvaćena u hrvatskom; višestruka proširenja epitetima prisutna u hrvatskom na francuskom nameću apozicije ili veznike itd. Stoga je legitimno priupitati se prije svega o posljedicama po značenju koje će proizići tijekom prijevoda. Što vrijedi i za leksik, u izrazima, ali i kod zasebnih riječi čije se značenje može sadržavati konotacije koje prevoditelj mora uzeti u obzir. Danas ne govorimo o jezičnim igrama po zvučnosti koje je uvijek teško prenijeti kada je na prevoditelju da bude i glazbenik. I kad bi se samo riječi prevodile već bi praksa bila zahtjevna. A potrebno je isto tako i ukazati na ekspresivnost ritma kojeg su različiti ciljni leksik i drukčija interpunkcijska pravila modificirali¹⁸, isti tekst koji će se u odnosu na hrvatski na francuski uglavnom zadobiti na obimu,¹⁹ pismo prilagođeno usmenoj ekspresiji i scenskoj gesti, pismo za uši i oči , jezik koji nam se čak može učiniti novim u svojoj izvornoj impregnaciji. Metafore ponekad iznalaze ekvivalente u oba jezika, iziskujući nerijetko kad pribjegavanje ustupcima kako bi se zadržao smisao odnosno preciznost izraza.²⁰ Neke se riječi opire prijevodu: kakva bi šteta bila linijom manjeg otpora prevestikolos "the round" koja na francuskom odzvanja djetinjastim prizvukom, ilipankenjegove "sandale"! Osobna imena, pogotovo broje li dijakritičke znakove ili bivaju izgovarana uz slavenski intotonirani "r" koji muči francuskog govornika, povremeno bivaju podvrgnuti aranžmanima koji mogu djelovati zlosretno, ako ne i groteskno.²¹ Balkan - pa katkad i ²ke ² nudesć togštor pro - pro kazalište volste uzorke koje prevoditelj neće uvijek znati prenijeti.²³ Narječja, tako prisutna u hrvatskom prostoru i vremenu, nova su briga: afereza se tako često koristi da postane umjetna, isto i za registar familijarnog jezika...²⁴ biti na oprezu unutar makro- i mikrostrukturalne dijalektike te prevoditelj zasigurno neprestano oscilira unutar zahtjeva koji nadolaze od izvora do cilja, i obrnuto, uvijek “između dviju obala”²⁵. Ponekad se traži dok se ne ukaže rješenje. Dolazi do zastoja u produkciji kao rezultatu zbrke upitnih izbora, proces se uvijek treba iznova prihvaćati jer je trajno nedovršen, efemerna umjetnost na svoj način. Upozorio nas je Antoine Vitez: "Prijevod treba stalno prepravljati".

 

A što je s prevoditeljem? Riječ prevesti dolazi od latinskogprevoditeljšto znači prijeći, sprovesti kroz. Prevoditelj je svojim radom zapravo prijenosnik kulture, najviše između dva sustava kulturnih vrijednosti. Ova definicija podrazumijeva da barem dovoljno poznaje objekt kulture. Što bismo trebali očekivati u ovom "prijelazu"? Je li onda prevoditelj tek instrument permutacije jednog sustava vrijednosti u drugi ili mora služiti novim vrijednostima koje bi približile dvije kulture? Trebamo li sve prevesti, sve prozivati za čitatelje odnosno ciljati publiku ili dopustiti potonjoj pravi susret, prisvajanje, vlastito usvajanje... ukratko, zajednički trud? Zar je moguće da prevoditelj ne bude ništa više od onoga što nude digitalni rječnici, potpuna akulturacija izvornog teksta u službi pasivne apsorpcije ciljane publike? Radije težim tome da se prijelaz odvija u uzajamnom poštovanju, dobrovoljnom otkriću i da dopušta novi prostor – uz već onu pozornicu – u kojem se dvije kulture doista susreću i razmjenjuju. U tu svrhu, vjerujem da se neki simbolički nabijeni pojmovi ne mogu prevesti bez osiromašujućeg gubitka. Isto vrijedi i za prezimena ili toponime: čitatelj ili javnost ne moraju se nužno zadovoljiti pantagruelskim apetitom posežući za zgotovljenim skuhanim jelom. Isto tako, nema razloga inzistirati napijankad se pokreće kolo,²⁶ od ciljane publike treba očekivati da se potrudi spoznati izvor kako se sve skupa ne bi splasnulo u parodičnu ili karikaturalnu potrošnju. Treba dakle prevladati svaki otpor koje ciljna kultura suprotstavlja prodoru elemenata iz izvorne kulture. Leksik, ilustracije, dodatna objašnjenja, glazba…²⁷ sve su to segmenti koji promiču cjelovitiju kulturnu razmjenu, aktivnu i učinkovitu transmisiju. Voditelju se priznaje istančan sluh, osjetljivost, ne zaboravljajući pritom i osjećaj odgovornosti za vlastite izbore – koji su kao što smo vidjeli nezaobilazni. U ulozi autora, prevoditelj je nesumnjivo taj koji je zaslužen za tekst na francuskom jeziku. Ne, smijemo li se ponadati da i ciljana publika sudjeluje u tom slušanju, toj osjetljivosti i toj odgovornosti u otkrivanju Drugoga na što poziva književni prijevod općenito, a posebno kazališni prijevod?

       Prevoditelj je u isti mah i prvi tumač. Zbog toga ga živući autori često časte posebnom pažnjom. Proživljava tekst svojim glasom, svojim tijelom. Scena više nije nepoznata već prisutna i aktivna u tekstu. Njegov um taj je koji će podariti prvu materijalizaciju teksta. Svaki lik ima svoj zaseban glas. Vrlo brzo mu prevoditelj daje i profil, identitet, psihologiju i gestu, oblači ga i animira. Koliko bog želi ostati transparentan, prevoditelj ipak riskira nametanje novih čitanja koja ne pripadaju likovima koje je autor stvorio.²⁸ Možemo li onda očekivati da će svladati hipotetičku vježbu samoispitivanja Bourdieuova tipa, čisto književni oblik refleksivne analize, koja bi omogućila subjektu da se u svoj studiji udalji od sebe kako bi bolje uronio u nju? Naravno, ego se ne bi trebao pod svaku cijenu pozivati u vježbi prevođenja. Štoviše, vidjeli smo da kazališni tekst nije tek tekst; to je kazalište, tekst u koji je upisana predstava. U kazališnom prijevodu ne prevodimo samo riječi već i geste.²⁹ Posredovatelj teksta, prevoditelj je i dalje manje-više posredovatelj predstave. Dvostruki i prevoditelj: jednog teksta na drugi i teksta za izvedbu. Izvjesno je kako je kazališni prijevod i novo dramaturško ispisivanje. Tako da je prevoditelj često prepoznat kao karika lanca kazališnog stvaralaštva. Polazeći od toga pa do legitimnog propitivanja uloge prevoditelja u produkciji, njegove spremnosti da sudjeluje u stvaranju predstave, samo je jedan korak koji jedni prihvaćaju a druge. Dok JM. Deprats smatra da redatelj iznova prevodi već prvi tekst, Patrice Pavis tvrdi da je samo tkivo upisano u tekst, ističući time prevoditeljevu neizbježnu dramsku participaciju.³⁰

      Od čega živi prevoditelj? Koliko čujem, živio bi prije svega od neizvjesnosti kad bi se oslanjao isključivo na svoju prevoditeljsku djelatnost. Općenito, čini se da je kazališni prijevod prije svega strasti, entuzijazam koji se njeguje uz neku drugu financijski atraktivnu aktivnost. Plaćen po znaku, kazališni prevoditelj radi puno dok ispisuje manje unosne stranice. A financijski se interes ukazuje tek scenskom izvedbom, što dodatno otežava svako financiranje. Postoje naravno i potpore za prevoditelje. Maison Antoine Vitez³¹ također sudjeluje u velikom broju projekata. Pridonoše i ministarstva kulture. Subvencionirati mogu i neke druge strukture. Te se potpore dijele između onih namijenjenih izdavanju knjiga i onih namijenjenih izvedbi... Samo se teško živi samo od toga. Besmislenim bi onda bilo kazati da prevoditelj živi od svoje strasti. Iako je financijski rijetko zadovoljan, ne nedostaje pritom motiva koji ga pogoni da nastavi. Zašto onda prevoditi ako ne bi zaradio novac?

      Prije svega kako bismo podijelili svoja saznanja i kazališna otkrića, u onoj nozi ili nas je ubili kako bismo omogućili otkrivanje strane kulture i neko drugo, u razlikama nazrijeli identitete, na svojoj skromnoj razini radili na stvaranju globalnog kulturnog fundusa. A način na koji želim upznate druge kulturne aktere, akademike ili kazalištarce, prevoditelje i izdavače, posrednike koji također rade na izgradnji interkulturalnih veza između dva ili više prostora, možda i neke pozitivne luđake , koji, koliko god se opirali prijevodu dopuštaju i brojna približavanja . Prevođenje je prije senzualni nego intelektualni angažman s jezikom.³² Prilika je to i da se svoj prvi jezik suoči s drugim koji će ga kao jeka dozvati i prosvijetliti. Prigoda je to i za proživljavanje velikih pustolovina koje održavaju gore navedeni razlozi, osjećaj darivanja kultura svijeta i otvaranja svjetskih kulturama, pridodavanje vlastitog otiska milijunima drugih kako bi se svakodnevna prozaičnost suprotstavljanja alzivernano promicana. Riječima zahvatiti sve ostalo. Omogućiti da se kazalište nastavi širiti, da osvoji novu publiku i možda nas kroz scensku iluziju poduči kako bi se katkad bolje odvratio od cinične nam stvarnosti. Prevođenje je konačno stvaranje novog ontološkog prostora, konstrukcije koja okuplja svjetove koje svakodnevno razdiru višestruki identiteti, nacionalni, društveni, kulturni itd.; odbiti biti iz više odijeljenih kultura unutar jedinstvenog unikulturalnog identiteta,³³ biti otvoren prema drugima, raditi za sve, postati čovjek svijeta, i sasvim skromno, tek čovjek u svijetu.

Nikola Raljevićwww.prozor-editions.com

​ ​

 

¹www.prozor-editions.com

​

² Ipak, naglasimo odmah da specifičnost kazališnog prijevoda unutar književnog prijevoda nije tretirana jednoglasno: vidi Michel Volkovictch "Proza, poezija, kazalište" ("Proza, poezija, kazalište") ili Pierre Deshusses "Much ado about nothing: a translation specific to theatre" : Mit ili stvarnost? ("Mnogo vike ni za što: prijevod specifičan za kazalište: mit ili stvarnost?") UEkvivalencije, br. 1-2, 2017.,Kazališni prijevod(Kazališni prijevod).https://www.persee.fr/doc/equiv_0751-9532_2017_num_44_1_1495

​

³ “Kazalište i prijevod: pregled teorijske rasprave” (“Kazalište i prijevod: pregled teorijske rasprave”),Kazališni imenik, br. 36, 2004.https://www.erudit.org/en/reviews/directory/2004-n36-directory3682/041584ar.pdf

​

⁴ Fabio Regattin stoga predlaže da se prva metoda razmotri za prijevod namijenjen objavljivanju; drugu i treću za suvremeni tekst koji prevoditelj želi sačuvati trajniju kazališnu vrijednost; četvrtu za prijevod klasičnog teksta brižnog na književnu vrijednost djela bez da ga ima mogućnosti uprizorenja.

​

⁵ “Mi dobro znamo da su komedije prave samo kako bi bile izvođene; te savjetujem da ih čitaju samo oni koji će čitajući znati otkriti svu kazališnu igru”. Moliere,liječnička ljubav, "Čitatelju" Cjelokupna djela, Paris Gallimard, 1971.

​

⁶ Taj sam pojam - koji treba shvatiti kao scensku perspektivu - pronašao kod Anne Maurin,Kazališno prevođenje i njegova dramaturška problematika, magistarski rad, 2012.-13.https://dumas.ccsd.cnrs.fr/dumas-00835578/documentObično se izraz odnosi na mogućnosti ponuđene igraču videoigara. To je također francuski prijevod engleskog Performability (vidi “Playability: an indefinable, inescapable concept... translatable or untranslatable?” / “Igrivost: neodrediv, nezaobilazan koncept ... prevodiv ili neprevodiv?”), William Gregory, Traduire, br. 222, 2010.https://journals.openedition.org/translate/433)

​

⁷ Pitanje titlovanja, koje se razlikuje od prijevoda utoliko što je napisani tekst "ponovno prisvojen" tekstom izgovorenim na izvornom jeziku na pozornici, otvara mnoga pitanja. Titlovi sudjeluju u uprizorenju, upisuju tekstove (pismene i usmene) u predstavu na drugačiji način, mogu se poigrati grafikom i estetikom na ili oko pozornice, ponekad negativno interferiraju zbog dezinkronizacije ili zbog okrnjenog originala... Vidi po ovom pitanju in a theatre of a tisuća puta” (“Prevoditelj u kazalištu od tisuću vremena”), 7. poglavlje: “Surtitling, ultimate manifestation of translation?” (“Titovanje, krajnja manifestacija prijevoda?”) U Meta, Knj. 62, br.3, prosinac 2017. .

​

⁸ Citati s bloga Planet-prijevod, 10. siječnja 2014.http://www.planete-traduction.fr/traduire-cest-trahir/

​

⁹ Onkraj kazališnog prijevoda, Philippe Lavergne u francuskom predgovoru romanafinnegansovo buđenjeJamesa Joycea, djela koje mnogi smatraju neprevodivim - čak i nečitljivim -, podsjeća da je "interes prijevoda u tome da se, a da se ne razgrne ovaj tekst, na što potiče i sam Joyce, iznesetragalačkiaspekt tog podrugljivog pisanja”. Preostaje dakle samo definirati taj "veo", Gral uspješnog prijevoda. Što se tiče bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpskog prostora, Paul-Louis Thomas smatra da se prije može govoriti o “teškom prevodivu” nego o neprevodivom na francuski. Vidi "Neprevodivi BCMS" ("Neprevodivo BCHS") uO neprevodivom(Iskaz o neprevodivom) Olge Artjuškine i Charlesa Zaremba (ur.), Presses Universitaires de Provence, 2018.https://books.openedition.org/pup/7884

​

¹⁰ No čemu god pribjegli, možemo li izbjeći neizbježnu propusnost između prijevoda i adaptacije? Ne riskira li se u permutaciji s izvornoga teksta prema tekstu, publici i ciljnoj kulturi uvijek uklizati u nužnu adaptaciju zbog naleta dviju različitih kultura? Dosta li koje mjere dobra vjera ili čak ozbiljnost prevoditelja izbjegne prigovor adaptacije?

​

¹¹ Što se tičeDunda MarojaMarina Držića, Filip Krenus se 2018. odlučio za prilično historicistički prijevod na engleski. No kako ukazati na dubrovački jezik renesanse a da se čitatelja odnosno gledatelja ne liši prikladnog razumijevanja, osim riskiranjem zapadanja u simulakrum historicizacije, ili otklizavanjem u pastiš? Ne riskiramo li zaključati djelo u eruditski kružok, sretni što smo zaintrigirali kakvog učenjaka, lišavajući pritom djelo šire percepcije? Patrice Chéreau: "Tekst se prevodi na jezik kojim danas govorimo: ništa nije opasno od maštanja o prijevodu Shakespearea imitirajući vlastiti jezik s kraja 16. stoljeća". Citirao Jean-Michel Déprats, Crossings of Shakespeare, br. 24, jesen 1998.https://www.erudit.org/en/reviews/directory/1998-n24-directory3670/041361ar.pdfNakon nekoliko pokušaja čiji su mi se rezultati učinili nategnutim, u nemogućnosti da se uhvatim u koštac s francuskim 16. stoljeća, odustao sam od ideje arhaične verzijeDunda, što ni na koji način ne umanjuje kvalitetu rada F. Krenusa. ​

​

¹² Da li je bilo potrebno prevoditi - i možemo li prevesti - Držića ili druga klasična djela na francuski kada su toliko udaljena od nas da su čitavi odlomci danas čak i hrvatskim suvremenicima ponekad nerazumljivi, nepoznati ili neprohodni? Jesu li moji izbori dovoljni da opravdaju takav prijevod? Mnogobrojna su to pitanja koja si prevoditelj postavlja. Vijest je u Hrvatskoj dočekana s oduševljenjem, srdačno su mi čestitali. Pritom nažalost imam dojam da tamo nitko nije uistinu doživio moj rad. Znači li to da je važnije da uopće postoji engleska verzijaDundaod toga da ta bude i kvalitetna? Voditelj je često usamljen u svom poslu.

​

¹³ Već nekoliko godina prevodim klasične dubrovačke komedije. Čvrsto sumnjam da će ikada biti postavljene što mi inače nije prioritet već njihov interes sagledavam više iz književno-povijesne vizure nego s dramskog gledišta. Tako da je ciljana publika prvenstveno akademska. Zbog toga i toliko fusnota što otkrivate i adresate. Po tom pitanju vidi Christillu Vasserot: "For Whom do we translate?: the example of Rodrigo Garcia's theatre" ("Za koga prevodimo?: primjer kazališta Rodriga Garcie") uEkvivalencije, 2017. Članak u kojemu autor objašnjava kako je izbor uprizorenja mogao navesti R. Garciju na izbor prijevoda.

​

¹⁴ Znam da je moj prijevodDundausko vezan s mojim otkrićem ovoga teksta, prije svega njegovim uprizorenjem Marca Sciaccaluge 2011. god. u zagrebačkom kazalištu Gavella. Predstavu si uvijek zamišljam s tom scenografijom, kao što i Pometa vidim u liku glumca Frane Dijaka.

​

¹⁵ Tako je bilo is DržićevomNovelom od Stanca: trebalo mi je više pokušaja kroz nekoliko godina da dođem do rezultata koji sam smatrao prezentabilnim. Aleksandrinac je dugo potiskivao moj zanos. Naposlijetku sam se odlučio za mješovitu opciju kombinirajući nepravilne stihove i aleksandrince.

​​

¹⁶ CiklusGlembajevihMiroslava Krleže naveo me da prije nego što se upustim u prijevodu pročitam prozu o Glembajevima; VojnovićevaDubrovačka trilogijapotakla me da se upoznam s poviješću Napoleona u Dubrovniku; pročitati čitavog Rabelaisa prije prijevodaDunda, MolierovogŠkrtcai PlautovuAuulariuprije Drzicevaskupa, itd.

​

¹⁷ Na jednom primjeru Paul-Louis Thomas navodi slučaj riječi “horse / konj”.Opći lingvistički eseji, Ponoćna izdanja, 1963., str. 78-86 (stručni prikaz). Često citirano poglavlje u kojem R. Jakobson razlikuje tri načina prevođenja: unutarjezični prijevod (perifrazom), međujezični prijevod (između dva jezika) i intersemiotički prijevod (prijevod s jednog znakovnog sustava na drugi). S tim da čak i ako ni Sinonimi ni međujezični ekvivalenti (prijevod od riječi do riječi) nisu savršeni možemo ustvrditi da se prevodi unatoč gramatičkim preprekama jer su u pogledu izražajnosti jezika ravnopravni. Ako je ono što svaki jezik mora izraziti specifično za taj jezik, nema te neizrecive misli koja se ne bi mogla prekodirati i prevesti. Prema autoru je jedino poezija neprevodiva i nalaže kreativnu transpoziciju.

​

¹⁸ Krleža obožava uzvike koje mu služe kako bi označio izražajnost svojih likova; do te mjere da me jedan od mojih francuskih čitatelja jednom priupitao zbog čega svi ti ljudi viču toliko.

​​

¹⁹ “Do 20%, pa čak i više” prema Paul-Louis Thomasu.

​​

²⁰ Bliskost pojedinih izraza - novijih ili starih - svjedoči tako io uzbudljivoj kulturnoj - i ljudskoj - bliskosti. Pritom neki izrazi ne podnose doslovan prijevod: tako je na primjeru “pala mu sjekira u med” uHrvatsko-francuskom rječniku(Jean Dayre, Mirko Deanović i Rudolf Maixner, Dominović, Zagreb, 1996.) sretno prevedena sa: “nevjerojatno je sretan, ima vjetar u leđa”.

​

²¹Umro je jugoslavenski pisac Miroslav Karleja(Umro I jugoslavenski književnik Miroslav Krleža) Predraga Matvejevića, Le Monde, 30. 12. 1981.

​

²²Kate Kapuralica(1800.) Vlahe Stullija (Stulić) i sjajan primjer. Komad bez premca, prema SP Novaku radikalna je kritika plačljivih komedija toga vremena u Dubrovniku. vidihttps://www.prozor-editions.com/about-3

​

²³ “Iz zatvora u zatvor prešao sam Jugoslaviju. Sreo sam tamo kriminalce, nasilne i tmurne, gdje psuju na divljem jeziku, gdje su uvrede najljepše na svijetu.

    - Jebem majku Božju u fooled!

    - Jebem zid! "

   Jean Genet,Dnevnik lopova, (Dnevnik lopova), Folio Gallimard, 1949., str. 129. Ako se dugo u Francuskoj i koristio prijevodom Shakespearea François-Victora Hugoa iz 1860-ih kao referencom - i to s pravom; vidi "Hugo, otac i sin, Shakespeare i prijevod" ("Hugo, otac i sin, Shakespeare i prijevod") Nicolasa Malleta uPriča u prijevodu, Let. 6, br. 1, 1. semestar 1993.;https://www.erudit.org/fr/revues/ttr/1993-v6-n1-ttr1478/037140ar.pdf-, pojavili su se i novi pokušaji prijevoda (M. Grivelet i G. Montsarrat kod R. Laffonta od 1995. do 2002., JM. Déprats u La Pléiade od 2002., A. Markowicz kod Babele od 1997.), koji su, između doprinosa, predložili i manje sanirani jezik te otvoreniji za uvrede i psovke kojima i ostalih ukrašeno Shakespeareovo pismo; dajte Cezarovo...

​

²⁴ Danilo Kiš (1935. - 1989.), poznati srpski i jugoslavenski pisac, u svom prijevodu MolièreovogŠkrtcaimao je briljantnu i dobrodošlu ideju da dubrovačkim dijalektom prevede komentare Charlotte i Pierrota, seljaka koji u izvorniku govore normanskim dijalektom. Ali očito nisu svi Danilo Kiš.

​

²⁵ “Intrinzično je to stanje prevoditelja da stalno bude između dvije obale: između pjesnika i akademika; između stvaratelja i književnog kritičara; između umjetnika i zanatlija; između iskonskog i materinjeg jezika; između književnog i doslovnog. Jean-Michel Deprats.

​

²⁶ Tko uopće može garantirati da će riječ steći priznanje?L'UscoqueGeorge Sand nije se probao u francuski leksik dok guzla ili haïdouk jesu. Prijevod isto tako može iskoristiti neke navodno "neprevodive" pojmove u univerzalno.

​

²⁷ Osobno često koristim fusnote u svojim prijevodima drame, posebno kada tekst pršti zemljopisnim, povijesnim, kulturološkim, simboličkim odrednicama... Moj prijevodDunda Marojabroji ih gotovo 500, uključujući i kritičku aparaturu, koliko i ciklus Glembajevih, od kojih su mnogi vezani uz korištenje njemačkog jezika... Smatram da su sastavni dio prijevoda i da mogu pridonijeti eventualnoj inscenaciji. Pritom znam da fusnote prevoditelju nisu uvijek po volji.

​

²⁸ „U prevedenom tekstu postoji tako autonomija riječi koja proizlazi iz više ili manje svjesnog procesa prevođenja. Uspostavlja se ravnoteža specifična svakom tekstu, sa svojim snažnim trenucima i momentima opuštanja, dajući osobnost svakom tekstu koji je povezan jezikom, kulturom i mentalitetom publike kojoj se autor obraća." Margaret Tomarchio u "Kazalište u prijevodu: neke misli o ulozi prevoditelja. (Beckett, Pinter)" ("Kazalište u prijevodu: neka razmišljanja o ulozi prevoditelja (Beckett, Pinter)"),Palimpsest, br. 35, 2021.https://journals.openedition.org/palimpsests/431

​

²⁹ Vidjeti “Kazalište koje prevodi? Avenues for refleksija o teatralnosti prijevoda” (“Kazalište koje prevodi? Ideje za razmišljanje o teatralnosti prijevoda”) Antoinea Palévodyja uizvedbena umjetnost,br. 243, 2020., str. 34-43 (prikaz, ostalo).https://journals.openedition.org/traduire/2127?lang=esAutor inzistira na teatralnosti koju u svom radu prinosi prevoditelj, pozvan da u svom tekstu otvori „želju za kazalištem“. Time prijevod svojom sposobnošću da projicira gestu u tekst i prostor zadobiva na teatralnosti. Pritom prevoditelj nije redatelj te se prijevod isto tako mora znati suzdržati, ukazujući na svoje pukotine, nedostatke ("podprevođenje", "svjesno ostajanje ispod razine predstave" prema Antoineu Vitezu citiranom u članku), kako bi zadrže genesivde plodnu sprike .

​

³⁰ Za Patricea Pavisa su tekst i gluma u kazališnom tekstu nerazdvojni te je posao prevoditelja transkripcije onoga što on naziva "verbo-body" [tijelo-glagola] iz izvornog jezika u ciljni jezik znajući da prelaskom iz jedne kulture tajno kopodira dotivol između teksta i igre već predložiti drugi, ekvivalentni "verbo-body" prilagođen ciljnoj kulturi. Vidi i Anne Maurin,Kazališni prijevod i njegovi dramski ulozi(Kazališni prijevod i njegova dramaturška pitanja). “Kazalište je tijelo”, naglasila je Anne Ubersfeld. Pokušaji Edwarda Gordona Craiga da likvidira glumca u kvazimehaničkoj izvedbi zapravo ne isključuje svu simboličku interpretaciju. Koji bi onda bio taj nedohvatljivi dio prevoditeljeva procesa identifikacije i prisvajanja proizvoda njegove djelatnosti?

​

³¹ Vidjetihttps://www.maisonantoinevitez.com/.Kuća Antoinea Viteza nastala je 1991. godine i ima za cilj promovirati kazališno prevođenje i otkrivanje svjetskog dramskog repertoara.

​

³² Vidi Jean-Pierre Vincent, “Prijevod u svim njegovim oblicima” (“Prijevod u svim njegovim oblicima”) uEkvivalencije, 2017., str. 23-26 (prikaz, ostalo). Članak predstavlja perspektivu i praksu redatelja-prevoditelja kojemu je jezični prijevod jedan od elemenata scenskog prijevoda - a to vrijedi, kaže, isto tako i za francuske tekstove, “prijevod čak i unutar našeg jezika”.

​

³³ Voditelj u svemu, uvijek i svugdje, a ne hrvatski u Francuskoj ili francuski u Hrvatskoj. Talijansko-kanadski prevoditelj i dramatičar Marco Micone stvorio je iz svog osobnog iskustva pojamiskorijenjenosimilacije: asimilaciju uz pomoć kulturnog prisvajanja kroz prijevod kombinirajući tri faze njegova života: iskorijenjenost - prihvaćanje – asimilaciju, katarzičim pismom otvarajući se rekonstrukciji identiteta. Propitivanje o migracijskom rascjepu na izvoru prevoditeljske djelatnosti brojnih dvojnih državljanina osjećam kao očitost i sam se dijelom prepoznajući u tome.