PROZOR-IZDANJA

Najjavom objavom knjiga u Parizu s prijevodima komedija iz 18. stoljeća – dubrovačke “Ilija Kuljaš” i korčulanske “Andro Stitikeca” hrvatsko dramsko pismo postaje dostupno francuskom, odnosno frankofonom čitateljstvu. Ove komedije, inspirirane Molièreovim djelom, svjedoče o ranom zanimanju Hrvatske za francusku književnost te u godini 400. obljetnice Molièreova rođenja ovo izdanje dodatno osnažuje hrvatsko-francuske književne odnose.

​

​

SKUPNA DJELA MLADIH PLEMIĆA

Naime, u Parizu, u izdanju Prozora, čija urednička linija ima za cilj predstaviti francuskom i publici francuskog govornog područja prijevode klasičnih ili suvremenih hrvatskih dramskih djela, najavljuju izdanje posvećeno dvjema hrvatskim “molieradama”: Ilije Kuljaša i Andra Stitikeca, komedije u prozi prve polovice. 18. stoljeca. Projekt je financiralo Ministarstvo kulture RH, profesor Guy Spielmann sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, stručnjak za takozvane neknjiževne žanrove kao što su sajamsko kazalište i Commedia dell'arte, napisao je predgovor, a profesorica komparativne književnosti Cvijeta Pavlović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pogovor o recepciji Molièra u hrvatskoj književnosti. Ovi ukršteni pogledi tako uokviruju i ilustriraju odnose ovih dviju komedija s njihovom izvornom referencom.

     Jer, doista, Molière I vrlo rano zaveo Hrvatsku, a posebno Ragus. Tako sam preveo više od dvadeset ovih drama, ponekad vrlo na današnjem hrvatskom području, od kraja života francuskog dramatičara do prvih desetljeća 18. stoljeća, te inspiriralo autore ves postoje bilo kakve prozne komedije, . Autori su uglavnom anonimni, ponekad neizvjesni, iznimno su i poznati. Navode se vjerojatna ili moguća imena ili pretpostavka da se radi o skupnim djelima mladih plemića grupiranih u kazališne družine koji su prevodili i postavljali Molièrea na mjestima gdje su se okupljali ljudi tih pomorskih gradova, istražujući mogućnosti francuskih komedija da izraze svoje svakodnevno postojanje.

​

RUGANJE SLUGA GOSPODARIMA

A ako se jedni više drže izvornog teksta, drugi se bez skupa udaljavaju od njega pridonoseći afirmaciju originalnosti dramaturškog stvaralaštva ui oko Raguse. Među ovim drugima su nedvojbeno Ilija Kuljaš i Andro Stitikeca. Prvi, inspirirantrima Molièreovim komedijama (Škrtac, Umišljeni bolesnik i Ženidba usilovana), slobodno miješa odlomke i elemente triju. Drugi preuzima Građanina plemića, ali ne doslovce, odstupa od originala i ne ustručava se integrirati lik Pulcinelle iz Commedie dell'arte uz Coviellu koji je već prisutan u izvornom tekstu, kao i prizore koji su strani francuskom izvorniku. U oba slučaja Francuska i Versailles se udaljuju: radnja je transponirana na jadransku obalu, među domaćim stanovništvom, jezikom narodnim, slobodnim izrazom, upotrebom dijalekata, ponekad dvosmislenih ili danas zaboravljenih izaza, haizamanih ar. Dakle, ove su komedije dubrovačke i korčulanske. Ali kao i kod Molièrea, komedija je povod za društvenu kritiku, gdje se sluge rugaju gospodarima koji bez njih ne mogu riješiti svoje probleme.

​

KOMEDIJE HIBRIDNOG ŽANRA

Ne, moglo se pomisliti da će ovi komadi, nikad objavljeni u svoje vrijeme, nastali prečitavanjima i adaptacijama, promjenama mjesta zbivanja i transpozicijama, autora i projekata koji su ostali u sjeni kazališne povijesti, pro prežeti svakodivonevničiju zaboravljeni i izgubljeni. Pretpostavka se nije ostvarila zahvaljujući nekolicini istraživača koji dva do tri stoljeća kasnije još uvijek nastoje pronaći, usporediti i dešifrirati ono malo rukopisa koji su do nas došli. To je moglo skrajnuti komedije na margini kazališne povijesti. Međutim, sada, s četiristogodišnjicom Molièreova rođenja, ovi su tekstovi predmet nove pažnje, ponovnog otkrivanja, a možda i ponovnog vrednovanja. Više od prijevoda, ove su komedije hibridnog žanra potencijalno dio specifične hrvatske kazališne povijesti, poveznica između velikih imena klasične jadranske književnosti i europske književne i kazališne povijesti.

​

IGNORIRANA BAŠTINA EU

Na svoj način, ove su komedije, zajedno s drugim popularnim “franičerijama” ili  “smješnicama” 17. i 18. stoljeća, njovale i održavale kazaliéni ž izumjevši pritom novu dramsku vrstu u kojoj je stvarni život, onaj naroda u njegovu vremenu, postao je plodno tlo za novu književnost, koja zasigurno nije obilježila hrvatski kao što je s francuskim učinio “Molièreov jezik”, ali će činiti izvornu kazališnu formu koja danas zaslužuje priznanje hrvatske posebnosti u povijesti europske klasične književnosti, afirmirajući univerzalizam kojeg su namah uočili autori sada skriveni iza svojih tekstova.

     Također, može se zažaliti što ova kazališna vrsta, “koja se proteže” do “slijedi” od “može” drugih frančezarija” i “talijenarija”, možda nije u Hrvatskoj privukla svu pozornost koju zaslužuje. U svakom slučaju, “molièrade” su predmet sve većeg interesa u Francuskoj, stručnjaka koji otkrivaju čitav dramsko-kazališni prostor čije je ishodište vlastite književne povijesti i može nas samo danas radovati što istraživači poput Claudea Bourquija, Georgesa Forestiera, Guya Spielmanna podstiču afirmaciju ovoga. dosad ignorirane europske baštine.

​

Nikola Raljević

24.06.2022