Mali leksikon hrvatskog kazališta

MALI LEKSIKON HRVATSKOG KAZALIŠTA

Značajne ličnosti koju su doprinjele razvoju hrvatskoga kazališta.

Nikola Andrić, književnik, filolog i prevoditel (Vukovar, 5. prosinca 1867. – Zagreb, 7. travnja 1942.) Studirao je slavistiku i romanistiku i slavinstiku u Beču i Parizu i doktorirao 1897. u Beču. Na poziv Stjepana Miletića postaje dramaturg zagrebačkog kazališta od 1894 – 1898. i 1902. – 1907. Kao dramaturg nastojao je na čistoći jezika i pravilnom naglasku riječi, a za potrebe repertoara preveo je šezdesetak drama s njemačkog, francuskog i ruskog jezika. Prvi je intendant osječkog narodnog

Hrvatskog narodnog kazališta 1907., a zagrebačkog kazališta 1920. Godinama je najavljivao predstave i pisao kritike u „Narodnim novinama“ i predavao na Glumačkoj školi. Godine 1913. pokrenuo je Zabavnu biblioteku i bio njezin glavni urednik do smrti. Objavljeno je 600 naslova, uglavnom prevedenih romana, koji su svojim sadržajem razvijali čitateljski ukus i informiranost. Značajna su mu djela s područja kazališne umjetnosti: Spomen knjiga Hrvatskog zemaljskog kazališta, 1895., Izvori tarih kajkavskih drama, 1901., a od ostalih djela Pod apsolutizmom, 1906., Branič jezika hrvatskoga, 1911.

Ljubo Babić, slikar, scenograf, kostimograf, dizajner i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 1890 - Zagreb, 1974). Slikarstvo učio u Zagrebu i u Münchenu, završio povijest umjetnosti u Zagrebu. Studij je nastavio i u Parizu (Académie de la grande Chaumière,1913-14. )Bio je profesor i rektor na Akademiji likovnih umjetnosti, direktor Strossmayerove galerije starih majstora, član JAZU. Svestrani je likovni stvaralac i pisac koji započinje intenzivnu i dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s Krležom uoči kraja I. svjetskog rata. Likovno je opremio prvu Krležinu objavljenu knjigu, poemu Pan (1917), Pjesme I i PjesmeII

(1918) te Hrvatsku rapsodiju (1918), a za Krležin i Cesarčev časopis Plamen (1919) izradio je naslovnu stranicu i plakat. Portretirao je Krležu 1917, 1918. i 1919, a Belu Krležu 1920. Krleža mu je posvetio dramu Michelangelo Buonarroti (1919). Nadalje, likovno je opremio sljedeća izdanja: Hrvatski bog Mars (1922), Vučjak (1923) i Vražji otok (1924), a za časopis Književna republika izradio naslovnu stranicu i plakat (1923). God. 1929. sudjeluje u osnivanju Grupe trojice (Babić, Becić, Miše), vrlo značajne u likovnom stvaralaštvu Hrvatske 30-ih godina. Slikao je portrete i autoportrete i mnogobrojne mrtve prirode, a likovno je opremio i Krležine časopise Danas (1934) i Pečat (1939). Nadalje, izrađivao je studije narodne nošnje, slikao pejzaže i cvijeće, svoj vrt i atelijer, opremao i dalje Krležina djela te sabrana djela Shakespearea i Matoša. Babićev scenografski rad (1918—59) bio je veoma značajan za hrvatsko kazalište, osobito u vremenu njegove suradnje s Gavellom u inscenacijama praizvedbi Krležinih drama: Golgota, Vučjak, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva, Gospoda Glembajevi, Leda. Svoj bogati scenografski rad završio je inscenacijom Krležina Areteja (1959). Na međunarodnoj pariškoj izložbi (Exposition internationale des arts décoratifs et industriels) 1925. dobio je Grand Prix za inscenacije kazališnih djela Shakespearea, Držića, Gundulića, Goethea, Kosora i Krleže. U suradnji s Krležom, koji je imao nadzor nad svim organizacijskim radovima, postavio je u Parizu 1950. u Palais Chaillot grandioznu Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije.

Josip Bach, glumac i redatelj (Gospić, 15. II. 1874. – Zagreb, 6. VII. 1935.) Tijekom školovanja u Hrvatskoj dramatskoj školi uporno je nagovarao S. Miletića na izvedbu Tucićeve drame Povratak, 1898. Odigravši stotinjak uloga i poslije usavršavanja u Burgtheateru 1903. počinje režirati. Zahvaljujući sposobnosti i neprestanom proučavanju europske literature na zagrebačku pozornicu situira dramski modernizam. Godine 1908. postao je ravnatelj drame, 1920. kazališni ravnatelj administracije, a 1931.

ponovno je ravnatelj drame. Čuvena je njegova polemika zbog odbijanja Krležinih drama Adam i Eva, Kristofor Kolumbo i cenzure, odnosno skidanja s programa pred premijeru U logoru. Na Bachovo inzistiranje u zagrebačkom kazalištu je angažiran Ivo Raić, najveći hrvatski dramski i operni modernistički redatelj.

Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. - Zagreb, 13. svibnja 1948.), rođen je u Vrlici, gradiću u Dalmatinskoj zagori. Srednju školu pohađa u Splitu gdje mu je kolega veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Nakon što 1903. završava studij filologije i slavistike u Beču, zapošljava se u jednoj splitskoj srednjoj školi.

U kazalištu se okušava djelom Myrrha 1902. godine. Šest godina poslije upoznaje Alfreda Bergera, direktora Deutsche Spielhausa u Hamburgu, u kojem 1910. postaje redatelj i kazališni savjetnik. Od 1912. do 1915. radi kao redatelj u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. Mobiliziran je od 1915. do 1919. Od 1920. predaje na zagrebačkoj Glumačkoj školi. Godine 1927. postaje umjetnički ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon premijere njegove drame Hrvatski Diogenes, 1928., napisane po uzoru na roman Augusta Šenoe, prebačen je na radno mjesto gimnazijskog profesora zbog aluzija na političke prilike u Jugoslaviji. Na tome mjestu ostaje do mirovine 1932.

Godine 1942. uređuje Antologiju hrvatske proze 20. stoljeća. Tri godine poslije Sud časti Društva hrvatskih književnika osuđuje ga zbog javnog djelovanja za vrijeme ustaškog NDH te je kažnjen oduzimanjem građanskih prava i zabranom pisanja. Umire u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine.

Kao veliki poznavatelj europske književnosti razvija intenzivnu književnu djelatnost '20-ih i '30-ih godina. Njegova najpoznatija djela su: Pustolov pred vratima (1926), Božji čovjek (1924), Bez trećega (1931), Amerikanska jahta u splitskoj luci (1930), libreto za operu Ero s onoga svijeta (1936) Jakova Gotovca i roman Giga Barićeva (1940). Djela su mu prevedena i izvođena u mnogim zemljama. Iako je Milan Begović prije svega dramatičar, njegov književni opus obuhvaća različite žanrove, što je slučaj s malim brojem pisaca u prvoj polovini 20. stoljeća, izuzme li se Miroslav Krleža u čijoj je sjeni ostao do kraja života. Ponovno otkriven '70-ih godina, Milan Begović bez sumnje zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti hrvatske moderne književnosti. (1)

Julije Benešić, književnik, prevoditelj, leksikograf (Ilok, 1. III. 1883. – Zagreb, 19. XII. 1957.) Diplomirao je slavinstiku i romanistiku te zemljopis u Krakovu 1907. Kao književnik javlja se u raznim žanrovima: poeziji, feljtonistici, književnoj i kazališnoj kritici. Za boravka u Varšavi organizirao je Biblioteku Jugosłoviansku, objavljujući u njoj prijevode slovenskih i srpskih pisaca i djela istaknutih hrvatskih pisaca

(I. Gundulić, I. Vojnović, I. Mažuranić, I. Andrić, M. Krleža) Jedna od najvažnijih Benešićevih djelatnosti vezana je za intendanture u zagrebačkom HNK-u, 1921. – 1926. i 1939. – 1940. Prva intendandatura smatra se najzrelijim razdobljem između dvaju Svjetskih ratova. Na repertoaru su djela osobito suvremenih dramatičara, J. Kulundžić, M. Begović, M. Feldman, A. Cesarec, a M. Krleža konačno dobiva kazališnu satisfakciju.

Mirko Božić (Sinj, 1919. – Zagreb, 1995.) Studirao je pravo u Beogradu i Zagrebu. Sudjelovao je kao partizan u narodnooslobodilačkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata. U kazališnom je svijetu istodobno djelovao kao stvaralac i kao upravitelj. Bio je tehnički direktor kazališta Pionir u Splitu (1946. – 1947.) i glavni tajnik Narodnog kazališta u Rijeci (1948. – 1952.). Radio je kao umjetnički ravnatelj (1950. – 1953.) i intendant (1965. – 1969.) Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te je sudjelovao u obnovi kazališne zgrade. Kao političar i visoki komunistički dužnosnik uređivao je i objavljivao brojne časopise. Između ostalog, bio je i glavni urednik tjednika Telegram koji je imao važnu ulogu u širenju zapadne kulture, književnosti i umjetnosti.

       Pisati je počeo izrazito rano. Djela su mu uglavnom nadahnuta kontekstom Drugog svjetskog rata. Njegovi su romani prožeti ruralnošću, poput Kurlana (1952.) ili Neisplakanih (1955.). U tim djelima on razotkriva izgled i život u selima Dalmatinske zagore nakon Drugog svjetskog rata.
       Također je bio autor scenarija i radiodrama.
      Napisao je i brojna kazališna djela, kojima je radnja uvijek usredotočena na razdoblje rata. Pravednik je zasigurno njegova najbolja i najpoznatija drama. Prema mišljenju Nikole Batušića: „Božić je možda najzapaženije u hrvatskoj književnosti toga vremena uspio primijeniti tada vrlo suvremena američka dramaturgijsko-tematska načela T. Williamsa i A. Millera (što je, dakako, bila inačica skandinavske škole), ne zlorabeći pritom izvorište u prikrivanju vlastitih pobuda.“ (2)

Pero Budak (Trebinje, 1917 – Zagreb, 2008). Après des études de médecine qu'il abandonne, il se consacre à des études théâtrales qui lui permettent d'obtenir un diplôme en 1942. Pendant dix ans, de 1940 à 1950, il est acteur au Théâtre national de Zagreb et joue de très nombreux rôles du répertoire national et international, souvent ceux de jeune premier. De 1950 à 1953, il est metteur en scène au théâtre zagrébois Komedija. En 1953, il est nommé directeur du nouveau Théâtre dramatique zagrébois qui deviendra ensuite le théâtre dramatique Gavella et qu'il dirigera jusqu'en 1970. Il fut ensuite directeur de la maison d'édition de Matica Hrvatska jusqu'en 1981. Il est l'auteur de pièces de théâtre, de poésies et de romans.

Il a écrit après la guerre deux pièces très populaires : Dans Mećava (La tempête de neige) en 1952, il aborde la vie difficile des gens dans un village de la Lika, région montagneuse de Croatie, à l'époque des grandes migrations économiques, confrontés aux traditions patriarcales oppressives. Dans cette pièce, il fournit une image linguistique et ethnographique précise de la région dont il est originaire. Cette connaissance approfondie de la vie paysanne dans la Lika lui permet, avec Klupko (La pelote) parue l'année suivante, en exploitant un savoureux dialecte ikavien, d'obtenir dans les années cinquante un très grand succès. Ses pièces, et particulièrement celles de la vie rustique écrite dans un idiome régional, ont été jouées sur de nombreuses scènes de la Yougoslavie d'alors, et aussi dans plusieurs langues étrangères. (2)

Vlaho Bukovac (Cavtat, 1855 – Prague, 1922). Peintre avec lequel commence une nouvelle époque de la peinture croate, il se forma à l'École des Beaux-arts à Paris auprès d'Alexandre Cabanel. De 1873 à 1893, il participe à de nombreuses expositions, devient la figure centrale de toutes les manifestations artistiques et culturelles et fait alors figure de chef de file de la jeune génération yougoslave en France. En 1894, il gagne Zagreb où il devient la personnalité principale de la peinture dont il a marqué les phases de l'académisme, du réalisme, de l'impressionisme et du symbolisme jusqu'au modernisme croate. Son colorisme vigoureux exerça une grande influence sur de nombreux peintres zagrebois. De 1903 à sa mort, il occupe le poste de professeur à l'académie des Beaux-arts.

Quand débute en 1894 la construction du nouveau bâtiment du Théâtre national croate, le directeur Stjepan Miletić insiste particulièrement pour que le théâtre obtienne un rideau digne de sa grandeur artistique. Les autorités accèdent à sa demande et Bukovac accepte de répondre au projet de Miletić d'une composition sur le thème de la Renaissance nationale croate (Cela désigne le mouvement national, politique et culturel croate de la première moitié du XIXe siècle, influencé par les Lumières et le romantisme ; des mouvements similaires existèrent dans d’autres pays de la monarchie des Habsbourg.) Bukovac a placé sa composition dans un porche ouvert et des colonnades, derrière lesquelles se distinguent les contours de Dubrovnik et de Zagreb en tant que foyers de la littérature et la culture croates. Dans un cadre de figures allégoriques, de nus et de nombreux détails décoratifs, l'accent de la composition est mis sur la personne du poète baroque ragusain Ivan Gundulić (1589-1638), auquel rendent hommage les personnalités les plus importantes de la littérature et des arts croates. (2)

August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca 1893. - zagrebačka Dotršćina 17. srpnja 1941.), pisac, esejist i revolucionar . Uz oca stolara, člana Socijaldemokratske partije, Cesarec se već u mladim danima okreće socijalizmu. Zbog svojih je ideja više puta bio uhićen. Tijekom boravka u Parizu 1937. dovršava djelo o Španjolskoj. Čim su ustaše došle na vlast, Cesarec je zajedno s komunističkim vođama zatvoren u dvorcu Erdödy u Kerestincu nedaleko od Zagreba, odakle oni kolektivno bježe u noći sa 13. na 14. srpnja 1941.

Zbog loše organizacije gotovo svi su otkriveni, a oni koji nisu poginuli u okršaju s ustašama smjesta su strijeljani. Ne postoji točan podatak o njegovoj smrti, ali se pretpostavlja da je bio u skupini koju je prijeki sud osudio na smrt i strijeljao 17. i 18. srpnja u šumi Dotrščina. Prije smaknuća je rasuo listove bilježnice na kojima je napisao „August Cesarec, pisac”. Njegov prozni opus i kazališni tekstovi već su u tom razdoblju bili značajni, a uz Krležu se Cesarec potvrđuje kao istaknuto ime hrvatske revolucionarne avangarde. (1)

Dimitrija Demetar (Zagreb, 1811. – Zagreb, 1872.) Diplomirao je medicinu u Padovi. Godine 1840. utemeljuje profesionalno glumište u Zagrebu u kojem je sve do smrti obnašao razne dužnosti. Nakon 1841. u potpunosti se posvetio književnosti i kazalištu. Godine 1860. postao je književni savjetnik netom osnovanog kazališta u Zagrebu (HNK), u kojemu je od 1864. do 1868. djelovao kao umjetnički ravnatelj. Izvanredan je njegov doprinos organizaciji kazališnog života u Zagrebu. Osim što je dao svoj obol u osnivanju Hrvatskog narodnog kazališta i obrazovanju hrvatskih glumaca, aktivno je sudjelovao u skidanju predstava na njemačkom jeziku s hrvatskih pozornica. Uz pomoć Josipa Freudenreicha okupio je profesionalni glumački ansambl i utvrđivao repertoar za HNK. Također je adaptirao i preveo brojna književna djela te pisao libreta za opere.

Iako grčkog porijekla, imao je važnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu koji je u sklopu ilirskog pokreta hrvatskoj književnosti pružio kulturno jedinstvo za sve Južne Slavene. Njegova epska poema Grobničko polje (1842.), u kojoj slavi pobjedu Hrvata nad Tatarima šest stoljeća ranije, svjedoči o domoljubnim osjećajima. Teuta (1844.), tragedija u pet činova, njegovo je najznačajnije dramsko djelo. Nadahnuvši se Polibijem i njegovom Historijom, preuzima priču o ilirskoj kraljici Teuti čije je gusarstvo po južnom Jadranu dovelo do prvog rata protiv Rima 229. g. pr. Kr. Kraljica je morala prepustiti jedan dio svog carstva Dimitriju, svom ljubavniku s Hvara i rimskom vazalu. U 19. stoljeću hrvatski se narod s lakoćom prepoznao u likovima tog djela napisanog u desetercima, koji je imao značajan utjecaj na tragedije koje su uslijedile.
Godine 1907. ustanovljena je Demetrova nagrada koja se svake godine dodjeljuje domaćem autoru za najbolje dramsko djelo.(2)

Demetrova nagrada nazvana je tako u čast Dimitrije Demetra (Zagreb, 1811. – Zagreb, 1972.), svestranog kulturnog, književnog i kazališnog sudionika Ilirskog preporoda. Nagrada se dodjeljivala od 1907. do 1945. godine. Od 1907. do 1913. po kazališnim sezonama, od 1914. do 1924. po kalendarskim godinama, a poslije toga ponovno po kazališnim sezonama. Za Demetrovu nagradu natjecale su se hrvatske drame koje su praizvedene u statutom određenom sezonskom ili jednogodišnjem razdoblju.

Ulderiko Donadini (Plaški, 1894. – Zagreb, 1923.) Djelovao je kao pjesnik, novelist, romanopisac i dramatičar te je studirao u Zagrebu. Mobilizirali su ga za vrijeme Prvog svjetskog rata, no on je odglumio mentalni poremećaj te je završio u vojnoj bolnici. Iz vojske je otpušten 1915. i otada se u Zagrebu bavio književnim radu. U kolovozu 1916. izišao je prvi broj časopisa Kokot, „mjesečnog časopisa za književnost i umjetnost“ čiji je on bio urednik i autor gotovo svih tekstova. Kokot je bio inspiriran njemačkim časopisom Der Sturm, a do 1918. izišao je u četrnaest brojeva te je odmah privukao pažnju publike. Riječ je o avangardnom časopisu koji oštro kritizira tradicionalne vrijednosti hrvatske književnosti. Donadini se smatra jednim od prvih predstavnika

hrvatskog ekspresionizma. Pod utjecajem Matoša, Gogolja, Dostojevskog, Hoffmanna i Poea, njegova djela često sadrže autobiografske elemente. Njegova je proza često kronika njegovih vlastitih rastrojstava. Bio je opčinjen mračnim porivima, stoga su njegovi likovi u sukobu s okolinom i društvenim normama te postaju kriminalci, razvratnici, luđaci ili samoubojice. U nekoliko je navrata boravio u duševnoj bolnici. Zdravlje mu se brzo narušava te su mu uskoro dijagnosticirane shizofrenija i tuberkuloza. Prerezao si je grkljan 1923.
Napisao je četiri drame: Bezdan je 1919. izveden u Zagrebu; Igračku oluje je 1921. autor objavio u vlastitoj nakladi; Gogoljeva smrt je 1921. izišla u književnom časopisu Kritika, a Strast je ostala nedovršena. U svojoj najboljoj drami, Gogoljeva smrt, pisac se usredotočio na trenutak kada je Gogolj, obuzet ludilom, bacio u vatru drugi dio svog velikog romana Mrtve duše. „Gogoljeva smrt privlačila je najveću pažnju jer je upravo u toj aktovki Donadini uspio razbiti okove tradicionalne građanske dramaturgije“, napisao je Branimir Donat dodajući: „[U tom djelu on] pokušava konstituirati vlastitu verziju simboličkog, odnosno metafizičkog teatra i zato vjerujem da ne griješim ako tvrdim da ova aktovka pripada onoj liniji hrvatske dramaturgije dvadesetih godina koju sačinjavaju Krležine Legende, proza Hrvatska rapsodija te Golgota, zatim dramski pokušaj ranog Kulundžića, Grbavica Stjepana Mihalića, dakle mahom djela nerealističke kazališne orijentacije.“ (Donat, Hodočasnik u labirintu) (2)

Držić, Marin (zvan Vidra), hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 2. V. 1567). U duhu obiteljske tradicije bio je određen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkve Svih svetih, zvane Domino, u Dubrovniku i sv. Petra na Koločepu. U mladosti se zanimao za glazbu, pa ga je 1538. Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marije. Iste mu je godine dodijelilo potporu od 30 dukata da, premda je već bio u zrelijoj dobi, ode na studij u Italiju. Sljedeće godine već je bio u Sieni, gdje je studirao na

tamošnjem sveučilištu. God. 1541. Senat toga toskanskoga grada odlučio je, a Opće vijeće potvrdilo, da se Držić izabere za vicerektora Sveučilišta. Stjecajem okolnosti za njegova mandata nije bilo rektora pa je obavljao i tu dužnost. God. 1542. sienska policija vodila je istragu o jednoj kazališnoj predstavi u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzaia. Utvrđeno je da je u tom inače zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i rektor Držić, koji je glumio ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali su vlasti prema Držiću bile blage, najvjerojatnije zbog visoka društvenog položaja. Uskoro se vratio u Dubrovnik, gdje je susreo austrijskoga grofa Christopha Rogendorfa, avanturista i tajnog agenta u službi španjolskog dvora. S grofom, tobožnjim hodočasnikom u Svetu Zemlju, Držić je putovao 1545. u Beč a onda u Carigrad, ali se zbog nekih političkih razmirica naglo vratio u Dubrovnik, gdje je policija istraživala njegovo prijateljevanje s austrijskim grofom.

God. 1548. Pomet družina izvela je pred Kneževim dvorom komediju Pomet, kojoj je tekst danas izgubljen. U toj se komediji prvi put pojavio lik Dunda Maroja, a i drugih Dubrovčana koji su poslije postali središtem najslavnije Držićeve komedije Dundo Maroje. Iste je godine u istom prostoru izvedena i stihovana pastirska igra Tirena. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke jalne suvremenike da optuže Držića da mu djelo nije originalno. Od optužaba za plagijat Držić se branio sam, a branio ga je i književnik M. Vetranović u Pjesanci u pomoć Marinu Držiću. God. 1550. izvedena je stihovana komedija Novela od Stanca u zatvorenom prostoru na piru Martolice Hajdinova i Anice Kabužić. God. 1551. iz tiska su izišle knjige Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. U Vijećnici Kneževa dvora predstavila je Pomet družina 1551. proznu komediju Dundo Maroje. Družina Gardzarija izvela je 1552. u predionici vune komediju Pjerin, od koje su sačuvani samo nepovezani ispisi, a izvor su mu Plautovi Menaechmi. U sljedeće dvije godine na sceni su prikazane komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotor smještena prozna komedija Mande. Nije poznato kada je izveden prozni Arkulin. Družina Njarnjasi izvela je 1555. po Plautovoj Aululariji prerađenu komediju Skup, u kojoj se dramatiziraju nevolje sa škrtcem. To je uz Dunda Maroja još jedna velika Držićeva komedija. U Prologu Skupu Držić je najavio povratak pastirskoj igri, pa je druga njegova velika pastorala, Grižula, izvedena 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Ta je pastirska igra najavila strukturu slavne Shakespeareove komedije San Ivanjske noći. Vlasti su 1558. nakon urednog zahtjeva zabranile izvođenje tragedije Hekuba s opaskom da bi njezina izvedba mogla uznemiriti pučanstvo. Djelo je prikazano godinu dana poslije, a izveli su ga glumci Družine od Bidzara. To je jedina Držićeva tragedija. God. 1562. Držić je napustio Dubrovnik i naselio se u Veneciji, gdje je dobio mjesto kapelana mletačkog biskupa. Usred ljeta 1566. Držić u Firenci piše urotnička pisma vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sačuvano je pet pisama, a postoje naznake da je Držić napisao još dva pisma. Četiri je pisma 1930. u firentinskome Nacionalnom arhivu pronašao francuski slavist J. Dayre, a 2007. Lovro Kunčević još jedno. U pismima se Držić pokazuje kao prvi veliki kritičar političke stvarnosti svojega rodnoga grada. Godinu dana nakon pokušane urote Držić je umro. Pokopan je u zajedničkoj grobnici bazilike sv. Ivana i Pavla [u Veneciji].

Preuzeto i neznatno skraćeno iz Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, sv. 3 (Da – Fo), Zagreb 2001.

Miroslav Feldman (Virovitica, 1899. – Zagreb, 1976.) Nakon boravka na talijanskoj bojišnici gdje je pronašao niz svojih književnih inspiracija, studirao je medicinu u Beču. Ondje se upoznao s osnovama Freudove psihoanalize. Kao liječnik radio je u Virovitici, Osijeku, Zagrebu, Sarajevu, Pakracu i Karlovcu. Tijekom Drugog svjetskog rata pridružio se partizanima i bio ravnatelj bolnice Šeste armije. Nastavio je liječiti i u poraću te je pomogao organizirati liječničku službu, čime je potvrdio da je prvenstveno liječnik, a zatim pisac.

Isprva je pisao poeziju. „U početku njegova je poezija protkana lirskim raspoloženjima i subjektivnim meditacijama a kasnije iskazuje angažirani antiratni, pacifistički stav te konačno, za vrijeme narodnooslobodilačke borbe, izriče vjeru u revoluciju, u bolju i svjetliju budućnost“ (Branko Hećimović). Isto tako poznat je i kao dramatičar. Po povratku sa studija počeo je pisati dramske tekstove. Godine 1927. doživio je prvi uspjeh s dramom Vožnja koja pripada kazalištu groteske. U drami pripovijeda susret između tri ostavljene žene i trojice muškaraca koji nakratko ispunjavaju njihove želje, a zatim ih ostave. Nakon prvih kazališnih komada u ekspresionističkoj ili grotesknoj maniri tridesetih je godina napisao nekoliko društveno angažiranih drama, među kojima su Zec (1932.), priča o domoljubnom satniku na talijanskoj bojišnici koji patološki voli zeca, te Profesor Žič (1934.), drama o kompleksima jednog ženomrsca okupljenima u običnoj naprtnjači. Drama U pozadini, napisana prije Drugog svjetskog rata, pacifističko je djelo, baš kao i drama U mraku iz 1940. godine, u kojoj osuđuje nasilje državnog aparata. Premijeru te drame zabranile su banske vlasti.
Tako je Feldman, pod Krležinim utjecajem te oslanjajući se na kretanja europskog kazališta, znao iskoristiti širok raspon kazališnih izraza te raznovrsne tematike, suprotstavljajući stvarnosti svoju često grotesknu viziju svijeta. (2)

Andrija Fijan, glumac i redatelj (Zagreb, 4. IX. 1851. – Zagreb, 26. IX. 1911.) Debutirao 1873., a 1878. postaje stalni član zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Potom je redatelj i ravnatelj Drame (1898 – 1907) i intendant (1907 – 1909). Kao glumac nastupio je 2500 puta, a istakao se kao tumač W. Shakespearea (Romeo, Hamlet, Koriolan, Kralj Lear), u herojskim ulogama klasičnog i romantičnog repertoara, Agamemnon (Eshil, Orestija), Cyrano de Bergerac (E. Rostand, Cyrano de Bergerac); u salonsko-konverzacijskim i melodramskim, Bolingbroke (E. Scribe, Čaša vode), ali i realističkom i naturalističim dramama, Helmer, Stockmann (H. Ibsen, Nora, Neprijatelj naroda). Glumio je i u djelima hrvatskih modernističkih autora, Ivo i Orsat (I. Vojnović, Ekvinocij, Dubrovačka trilogija)

Marko Fotez (Zagreb, 1915. – Beograd, 1976.) Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te doktorirao tezom o Stjepanu Miletiću koji je početkom 20. stoljeća iz temelja reformirao zagrebačko kazalište. On je najmlađi redatelj među plejadom koja se afirmirala u međuratnom razdoblju. Bio je pjesnik, dramatičar i esejist. Prevodio je drame s češkog, njemačkog, poljskog, ruskog i engleskog jezika, a također

je radio kao novinar u raznim novinama i časopisima. Godine 1933. počeo je raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, isprva kao zaposlenik, a zatim kao redatelj. Bio je intendant u Splitu, 1942. u Osijeku, 1945. u Zadru i 1946. u Rijeci. Od 1948. do 1953. radio je kao redatelj u Beogradu. Postavio je djela Shakespearea, Molièrea, Goethea, Shawa, Brechta... Godine 1951. bio je jedan od utemeljitelja Dubrovačkih ljetnih igara. Objavio je nekoliko djela, uključujući dvije drame izvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu: Ujak (1943.) i Četvorka (1945.).

Nakon višegodišnjega naukovanja i asistiranja Gavelli i Strozziju, režirao je 1938. scensku adaptaciju komedije Dundo Maroje, najvažnije djelo dubrovačkog renesansnog autora Marina Držića. Ta pamtljiva drama postala je jednom od najatraktivnijih predstava na jugoslavenskoj kazališnoj sceni, a Fotezova adaptacija postavljena je u mnogim europskim kazalištima. Time je pokazao izniman talent za uprizorenje klasičnih djela hrvatske dramske umjetnosti. Adaptirao je i druge Držićeve komedije poput Skupa ili Novele od Stanca. Nazivajući ga redateljem istraživačem hrvatske kulturne baštine, Nikola Batušić napisao je o Fotezu: „Usprkos tome što je režirao često i klasična djela (Shakespearea posebice), kao i niz suvremenih pisaca, ostat će u povijesti hrvatskog kazališta kao redatelj neobično sretne ruke kome je uspjelo kazališno probuditi Držića iz vjekovna sna.“ (2)

Dragutin Freudenreich (Zagreb, 1862. – Zagreb, 1937.) Krenuo je u karlovačku kadetsku školu, ali ju je ubrzo napustio, odlučivši se za kazalište. Kao glumac i redatelj je od 1882. godine nastupao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Isprva sputan sporednim ulogama i vođen neobuzdanim temperamentom koji ga je često dovodio do sukoba s kazališnim upravama te do razlaza, napustio je glavni grad i nacionalnu kazališnu kuću (u koju se vraća od 1889. do 1894. i od 1895. do 1898.) te se od 1884. do 1889. pridružio putujućoj trupi s kojom će proputovati sve dijelove Hrvatske. Pod pseudonimom

Veseljković nastupao je s vlastitom trupom u Splitu i Šibeniku 1898. i 1899., a sezonu poslije u Varaždinu. Vratio se u zagrebački HNK gdje će, uz kraće prekide, ostati do umirovljenja. Početkom 20. stoljeća bio je jedan od najpoznatijih glumaca zagrebačke scene, osobito u klasičnom i realističnom repertoaru, od onog najkomičnijeg pa sve do najtragičnijeg. Tako je ostao upamćen po svojim utjelovljenjima Molièreovih likova Harpagona, Argana i Tartuffea, te Shakespeareova Shylocka, kao i po svojim glumačkim kreacijama u predstavama poput Povratka i Trulog doma Srđana Tucića, Gundulićeve Dubravke te Požara strasti Josipa Kosora. (2)

Maksimilijan Petrović Froman, (Moskva, 1889. – Boston, 1968.), solist Boljšoj teatra od 1907. do 1917. i Kijevskog baleta 1918. Kao karakterni plesač iznimne tehnike 1919. priključuje se trupi Ballets russes Sergea Djagiljeva. Na zagrebačku kazališnu scenu stupa 1922. i ističe se u koreografiji svoje sestre Margarite. Nakon 1945. odlazi u SAD gdje se posvećuje pedagogiji, baš kao i njegova sestra koja mu se ondje pridružila. (1)

Margarita Petrovna Froman, balerina, koreografkinja i redateljica (Moskva, 1896. – Boston, 1970.). Nakon što je diplomirala balet na Moskovskom konzervatoriju i bila prvakinja Boljšoj teatra, Rusiju zauvijek napušta 1918. Postaje solistica francuske trupe Ballets Russes Sergea Djagiljeva s kojom gostuje po Europi i SAD-u. Sa svoja tri brata (dva plesača i jednim scenografom) godine 1921. dolazi u Zagreb, gdje postaje prvakinja; uz to radi i kao koreografkinja, operna redateljica, te ravnateljica baletnog ansambla. (1)

Fran Galović, pjesik, prozaist i dramatičar ( Peteranec, Koprivnica, 20. srpnja 1887. – Radenkovići, Srbija, 26. listopada 1914.) Studij slavistike i klasične filologije završio u Zagrebu 1913. Unovačen početkom Prvog svjetskog rata; poginuo na srpskom bojištu. Njegova pjesnički ciklus Z mojih bregov (objavljen u Književnoj republici 1925) smatra se vrhuncem moderne dijalektalne poezije. Tematski raspon njegovih drama zasnovan je na motivima ljubavi i smrti (Tamara) obraćenju griješnice (Marija Magdalena, 1912.) i tragičnih povijesnih događanja (Mors regni), seljačkoga (Pred zoru, Mati, 1908.) i radničkog života (Sodoma, 1911).

Branko Gavella (Zagreb, 1885. – Zagreb, 1962.), doktorirao je filozofiju na Sveučilištu u Beču 1908. Svoje brojne kazališne aktivnosti započinje kao kritičar (u zagrebačkom dnevniku na njemačkom jeziku Agramer Tagblatt od 1910. do 1918.). Od 1918. režira u zagrebačkom HNK-u, a od 1922. do 1926. umjetnički je ravnatelj, nakon čega tu funkciju, kao i funkciju redatelja, obnaša u beogradskom Narodnom pozorištu. Vladinom odlukom

dobiva otkaz 1929. nakon što je objavio putopis iz Moskve, kamo ga je pozvao Konstantin Stanislavski. Između 1931. i 1939. radi kao redatelj Zemské divadlo u Brnu (Čehoslovačka), a istodobno režira predstave po jugoslavenskim provincijskim kazalištima i operama (također režira predstavu Sadko Rimskog Korsakova u milanskoj Scali 1938.). Između 1939. i 1943. ponovno radi kao redatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Od 1944. radi u čehoslovačkim kazalištima, a 1947., po povratku u tada komunističku Jugoslaviju, postaje redatelj u Slovenskom narodnom gledališču i profesor na ljubljanskoj Akademiji za kazališnu umjetnost. U Zagreb se vraća 1950. kao redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost gdje formira cijelu plejadu glumaca i redatelja, od kojih su neki i danas aktivni. S mladom generacijom glumaca 1953. napušta Hrvatsko narodno kazalište i osniva Zagrebačko dramsko kazalište (koje danas nosi njegovo ime). Iste godine počinje režirati predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tijekom karijere režirao je 279 predstava (dramskih tekstova i opera), na hrvatski je preveo 29 djela s njemačkog, engleskog, francuskog i češkog, dok bibliografijom teorijskih tekstova o glumi, režiji, povijesti hrvatskog i jugoslavenskog kazališta te njegovom društvenom utjecaju i danas predstavlja autoritet, premašujući brojku od 300 naslova. (1)

Miro Gavran, rođen 1961., hrvatski je dramatičar i romanopisac te član-suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegova djela prevedena su na četrdesetak jezika. Prema njegovim kazališnim komadima nastalo je više od 330 predstava širom svijeta. On je jedini živući dramatičar u Europi kojemu je posvećen kazališni festival izvan njegove države, pod nazivom Gavranfest, a koji se održava u Slovačkoj od 2003., u Poljskoj od 2013. i u Češkoj od 2016.

Drago Gervais (Opatija, 1904. – Sežana, 1957) Njegova obitelj bila je prisiljena napustiti Opatiju 1922. godine zbog fašističke okupacije. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U vrijeme Drugog svjetskog rata i terora Nezavisne Države Hrvatske pobjegao je u Beograd. Nakon oslobođenja vratio se u Rijeku, i postao ravnatelj drame u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca od 1949. do 1954., a zatim 1954. intendant do svoje tragične smrti na cesti.

Pisao je kratke priče, pjesme i komedije. Njegove pjesme na čakavici zauzimaju istaknuto mjesto u istarskom dijalektalnom pjesništvu, baš kao i u hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća. Njegovo najbolje dramsko djelo nesumnjivo je komedija Karolina Riječka koja pripovijeda o domoljubnoj Karolini Belinić koja je Rijeku spasila od Britanaca koji su 1813. bombardirali grad pod okupacijom talijanskih vlasti. (2)

Fadil Hadžić (Bileća, 1922. – Zagreb, 2011.) U Zagrebu je studirao likovnu umjetnost, bavio se novinarstvom dugi niz godina, bio je glavni urednik časopisa Kerempuh (1946. – 1950.), Vjesnik u srijedu (1953. – 1956.), Télégram (1960. – 1962). i kulturnog dvotjednika Oko (1970.). Osnivač je zagrebačkih kazališta Komedija (1950.) i Kerempuh (1964.), prve hrvatske animacijske tvrtke Duga-Film 1951., te jedan od pokretača Pulskog filmskog festivala. Autor je 23 knjige i producent 22 filma, uključujući 5 dokumentarnih filmova. Bio je i umjetnički ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Napisao je šezdesetak komedija, koje su većinom izvođene u kazalištu Kerempuh. U svojim je djelima uspio pronaći granicu koju su cenzori smatrali dopuštenom, ali upravo ta bojažljiva savjest kritike unutar prihvatljivih granica danas njegovim tekstovima daje oblik nezanimljivih dokumenata o ograničenjima tog doba. Stoga, unatoč ulaganjima u kulturni život svoga vremena, ostaje uglavnom vrlo površan dramski stvaratelj. Njegova kritika birokratizacije i buržoazije u titoističkoj Jugoslaviji nije bila ništa doli prihvaćanja ideologije titoizma, na pola puta između Istoka i Zapada. Bio je autor vodvilja u komunističkoj sredini, a njegova Revolucija u dvorcu iz 1970. godine – priča o revolucionarima koji su postali nalik svojim bivšim gospodarima – ipak ostaje njegov najbolji dramski tekst zbog vrlo učinkovite političke persiflaže. (2)

Monika Herceg hrvatska je pjesnikinja rođena u Sisku 1990. godine. Od svoje prve zbirke Početne koordinate 2017. godine, primila je brojne nagrade prvo u Hrvatskoj, a zatim i u svijetu. Njegovo je djelo prevedeno na deset jezika. Izbor njegovih pjesama objavljen je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019).

2020. godine okušava se u kazalištu s dramom Gdje se kupuju nježnosti, koja pobjeđuje na Natječaju za suvremeni dramski tekst u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta, a koju u siječnju 2021. na sceni HNK-a postavlja Rene Medvešek.

Ivka Kraljeva, glumica, dramatičarka, publicistkinja (Zagreb, 5. ožujka 1856. – Zagreb, 3. prosinca 1942.) Debitirala u zagrebačkom kazalištu 1871. U početku je nastupala u operetama, a poslije oštećenja glasnica preuzima većinom uloge naivki u komedijama i farsama. Autorica je komedija, Vatrogasci, (izvedeno 1875.), Divljanka (izvedeno 1880.), te drame Apostol sa suprugom Ilijom Milarovim (izvedeno 1901.) Posredovala je osnaženju kulturnih veza između Hrvata i Bugara, a poslije povratka iz Sofije 1920. bavi se pisanjem memoara s posebnim osvrtom na povijest zagrebačkog kazališta.

Josip Kosor (Trbounje, okolica Drniša, 1879. – Dubrovnik, 1961.) Njegova se obitelj preselila u Slavoniju dok je još bio dijete. Godine 1902. otišao je u Zagreb, gdje je 1905. objavio dvije zbirke novela: Optužbu i Crne glasove, u kojima prevladavaju socijalne teme i zanimanje za male, obične ljude, zbog čega je stekao nadimak „hrvatski Gorki“.

       Putovao je Europom: prvo u Beč, München i Berlin, gdje je vodio boemski život, a zatim u Švicarsku, Englesku, skandinavske zemlje i Rusiju. Kako je bio vrlo otvoren, povezivalo ga se sa S. Zweigom, C. Stanislavskim, M. Gorkim, H. Bahrom... Nakon Prvog svjetskog rata i boravka u Londonu i Parizu, vratio se u Hrvatsku i 1938. konačno nastanio u Dubrovniku, dok je njegov opus, vrlo nepravedno, gotovo pao u zaborav.
      Njegov prvi roman, Rasap, razotkriva raspad seoske patrijarhalne zajednice. Iste je godine u dnevnim novinama Obzor u nastavcima izlazio njegov roman Radnici, koji hrabro pristupa temi najnižeg sloja društva dotad neviđenom narativnom tehnikom kolažiranja. Njegov najbolji roman je Razvrat, političko-satirično djelo koje izlazi 1923., nakon duge stanke u pisanju proze.
Međutim, najistaknutija književna djela njegova opusa prvenstveno su dramski tekstovi, njih ukupno dvadeset i dva. Od 1906. je, pod utjecajem Stefana Zweiga, počeo u minhenskim i bečkim krugovima pisati drame koje su ubrzo privukle pozornost javnosti, naročito u inozemstvu. Kad su mu 1917. u Londonu tiskane četiri drame, već je dugi niz godina bio poznat diljem kontinenta, još otkako je njegovo prvo djelo, Požar strasti (1911.) – drama na selu do koje dolazi zbog zavisti i društvene nepravde – istovremeno požnjela uspjeh u najpoznatijim njemačkim kazalištima i na sceni zagrebačkog HNK-a.
       Jedan je od rijetkih hrvatskih književnika toga doba čije se stvaralaštvo uspjelo probiti u inozemstvo. (2)

Bela Krleža, glumica, Krležina supruga od 1919 do kraja života. (Senj, 1896 - Zagreb, 1981). Najprije učiteljica, a potom glumica u HNK (1929-66). Uloga barunice Castelli u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi (1929) bio je njezin début. Ostvarila je i zapažene uloge u Nušićevim i Držićevim komedijama, kao i u dramama Ibsena, Tolstoja i Gorkog. Nastupala je i kao gospođa Erline u Lepezi lady Windermere

Oscara Wildea i kao Kitty Warren u Zanatu gospođe Warren Shawa. Glavne su joj kreacije bile brojni komični te Krležini likovi.

Supruga je upoznala 1910. godine u Zagrebu. Brak Bele i Miroslava Krleže bio je tijekom pola stoljeća intrigantna tema hrvatskoga kulturnog miljea, a njihov dom na Gvozdu 23 bio je prestižni salon - njih dvoje su tijekom više desetljeća predvodnici umjetničke elite, a od 1945. u Jugoslaviji - i one političke; njihov stan danas je uređen kao izložbeni prostor.

Miroslav Krleža (1893. – 1981.) rođen u Zagrebu, austrougarskog državljanstva, obrazuje se za dočasnika u Pečuhu te za časnika na Vojnoj akademiji u Budimpešti koju iznenada napušta kako bi se vratio u nezavisnu Srbiju dan prije početka Prvog svjetskog rata. U trenutku izbijanja rata austrougarska vojska ga mobilizira i šalje na galicijsku bojišnicu, ali zbog narušena zdravlja ne može sudjelovati u bitkama. Godine 1914. počinje objavljivati kratke drame i poeziju te pokušava živjeti od svog književnog rada nakon što se poslije rata kratko okušao u novinarstvu. Istodobno je angažiran u komunističkom pokretu kao aktivist, ali

i pisac. Od 1922. s jedne je strane afirmirani hrvatski i jugoslavenski pisac, a s druge ljevičarski intelektualac, kritičar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao i ideoloških pozicija Komunističke partije koja je 1921. zabranjena. Njegov polemički duh odražava se u raznim časopisima koje je pokretao, a koji su redom ubrzo bivali zabranjeni. Tijekom Drugog svjetskog rata Krleža se ne svrstava uz redove antifašističkih snaga nacionalnog oslobođenja koje predvodi Komunistička partija. Nakon njihove pobjede Krležin je doprinos trostruk: nastavlja pisati, ali se bori i za nezavisnost umjetničkog stvaralaštva u odnosu na autokratske ideologije, a uz to i upravlja Jugoslavenskim leksikografskim zavodom u Zagrebu koji je utemeljio 1950. i na čijem čelu ostaje do smrti. U tom razdoblju uživa status državnog pisca neosporne veličine, on je svojevrsni Tito u književnosti, ali bez ikakvih političkih ili državnih funkcija. Tako u službenom smislu ostaje nezavisan, kakav bi po njemu i trebao biti svaki stvaralac.

Ovaj istaknuti i sveprisutni pjesnik, novinar, dramatičar, romanopisac, esejist, polemičar, povjesničar književnosti i umjetnosti, nepredvidiv, usamljen i neobičan, ali gorljiv kad misli da je to potrebno, estetski čin ne razlikuje od društvenog djelovanja. Taj spoj je po njegovu mišljenju ostvariv jedino ako je stvaralac nezavisan. Ta se pak nezavisnost ponajprije ostvaruje u jeziku i njegovim posredstvom. Za Krležu ona nema granica. Njegovi stihovi pjevaju mimo gramatike, standarda, normi i uobičajenih razgovora; njegove polemičke rečenice zasijecaju u razne epohe, mitove i spoznaje, a likovi njegovih dramskih tekstova govore hrvatski, njemački, francuski i latinski ne bi li umaknuli svojoj sudbini – i suočili se s vlastitim proturječjima.

Onako prštavog, uznemirujućeg, čarobnog, Krležu mnogi obožavaju, slijede, oponašaju, ali istovremeno i zaziru od njega, preziru ga i mrze… Čak ga se i danas, 35 godina nakon njegove smrti, stalno proziva: Krleža je trajni izvor javne polemike. Krleža i njegova djela referencije su koje uvijek iznova valja propitivati, produbljivati, proučavati, prevladavati, iščitavati, postavljati na scenu, uglazbljivati, promišljati. Krleža nam ne prestaje davati replike. (1)

Josip Kulundžić (Zemun, 1. kolovoza 1899. – Beograd, 1. prosinca 1970.) U godinama izvedbi svojih ekspresionističkih drama Ponoć, 1921. i Škorpion, 1926., teoretski tematizira odnos glume i kazališta spram života.

Izvrstan poznavatelj europskog kazališta te dramske književnosti i teorije (osobito francuske, Georgij Pitojev) u tekstovima Akcije! Akcije!, Simboli i Čista dramatika, nastalim tih godina, traži radikalnu promjenu svjetonazora, a time i značenja (dramske) riječi. Deklariravši se kao zastupnik „novih“ antitradicionalnih pogleda u tematskom izboru, isticanju simbola i avangardnom eksperimentu vidio je mogućnost problematizacije etičkih pitanja i otkrivanje istine u umjetnosti.

Adam Mandrović, glumac, redatelj i intedant (Nova Gradiška, 5. XI. 1839. – Zagreb, 12. XII. 1912.) Glumačku karijeru počeo 1857 u njemačkoj putujućoj družini, ubrzo angažiran u zagrebačkom kazalištu, 1874. Izabran za ravnatelja drame, a 1902. postao intendantom. Tijekom mandata do 1907. zalagao se za djela modernističkih dramatičara (I. Vojnović, S. Tucić, M. Ogrizović, M. Begović, F. Galović) Glumac zvonka glasa, najzapaženije uloge ostvario u klasičnom repertoaru (Sofoklo, Shakespeare), te u dramama hrvatskih pisaca (Matija Gubec – M. Bogović, Matija Gubec; Gorjanski – F. Marković, Karlo Drački) Režirao europske klasične i suvremene pisce (C. Goldoni, J. Racine, H. Ibsen) i hrvatske (I. Gundulić, J. E. Tomić, S. Miletić)

Ranko Marinković (Vis, 1913. – Zagreb, 2001.) Studirao je filozofiju u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata talijanski su ga fašisti uhitili i zatočili u logoru u Kalabriji. Po završetku rata radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske, potom od 1946. do 1950. kao ravnatelj drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu te do umirovljenja kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Pred kraj života priključio se Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), stranci Franje Tuđmana, čijim je postao zastupnikom.

       Bio je svestran književnik, pisao je poeziju, novele, kritike, drame, romane... Pokrenuo je 1935. časopis Dani i ljudi, a svoj je književni talent potvrdio u Krležinom časopisu Pečat (1939. – 1940.) Zbirka novela Ruke iz 1953., kojom se proslavio, i onirički roman Kiklop iz 1965., u kojemu ismijava trivijalne aspekte građanskog života, ostaju dva ponajveća djela poslijeratnog razdoblja bivše Jugoslavije.
     Njegov doprinos drami nije ništa manji. U HNK-u se 1939. predstavio zagrebačkoj publici grotesknim Albatrosom, u kojemu prikazuje napeti susret na jednom parobrodu između bivšeg grobara i intelektualca, a sve pod budnim okom jednog papagaja. No kazališnu mu je potvrdu ponajprije donio dramski tekst Glorija iz 1955. Ta drama, koja se smatra jednom od najboljih poslijeratnih hrvatskih dramskih tekstova, iznosi očaj žene razapete između cirkuskog i crkvenog života, dvaju oprečnih života koji, prema Slobodanu Prosperovu Novaku, moraju uništiti svako individualno postojanje: „To je drama koja jasno pokazuje nemoć svih ideologa jer u postizanju tobožnjih uzvišenijih ciljeva olako zaboravljaju individualnost te da se sloboda i uzvišenost nalaze jedino u osobama, a ne u idejama.“
       Njegova su djela prevedena na više jezika, prikazivana na televiziji, emitirana na radiju te izvođena u kazalištu, posebice roman Kiklop. (2)

Marijan Matković (Karlovac, 1915. – Zagreb, 1985.). Studirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Beču i Parizu. U Hrvatskom narodnom kazalištu je 1935. godine premijerno izvedena njegova prva važna predstava, Slučaj maturanta Wagnera, u kojoj se napada uspostavljeni poredak u građanskoj obitelji, a koja je zabranjena prilikom četvrte izvedbe. Godine 1936. objavio je zbirku pjesama Iz mraka u svjetlo.

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1941. Nakon rata obnašao je dužnosti šefa kulturno-umjetničkog odjela Radija Zagreb (1945. – 1946.), književnog tajnika Nakladnog zavoda Hrvatske (1946. – 1949.), intendanta Hrvatskog narodnog kazališta (1949. – 1953.), tajnika razreda za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1954. – 1978.), umjetničkog direktora Zagreb-filma (1959. – 1964.) i ravnatelja Instituta za povijest hrvatske književnosti, povijesti i glazbe (1974. – 1985.). Usto je od 1962. bio glavni urednik književnog časopisa Forum, u čijem je pokretanju i sam sudjelovao.

Matković se u poslijeratnim desetljećima nametnuo kao najplodniji hrvatski dramatičar. Godine 1955. objavio je Igre oko smrti, dramski ciklus od deset komada čija je radnja smještena u predratne i ratne godine. No njegov najveći uspjeh zasigurno je drama Heraklo iz 1957., koja je dio mitološke trilogije I bogovi pate, objavljene 1962. godine, te je jedno od najistaknutijih poslijeratnih dramskih djela. Napad na poluboga očito ukazuje na preispitivanje kulta ličnosti tadašnjeg predsjednika Tita.
Autor je i brojnih eseja, književnih i kazališnih studija, putopisa. Bio je jedan od najboljih komentatora kazališta Miroslava Krleže i osoba od njegova najvećeg povjerenja. (2)

Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), pjesnik, novelist, esejist, novinar, polemičar, glazbenik… Nakon što bježi iz austro-ugarske vojske (današnja Republika Hrvatska je do 1918. pripadala Austro-Ugarskoj), od 1894. do 1908. živi u progonstvu, prvo u Beogradu, pa u Münchenu, Beču, Ženevi, a naposljetku i pet godina u Parizu. Njegovo pjesničko stvaralaštvo nadahnjuje se Parnasovcima i Baudelaireom te se Matoš smatra jednim od istaknutih predstavnika „moderne”, kako se u teoriji i povijesti hrvatske književnosti nazivaju simbolističke i ekspresionističke struje. (1)

Kalman Mesarić zvani Ka (Prelog, 1900. – Zagreb, 1983.). Surađivao je kao novinar i pisac s brojnim časopisima i novinama. Pisao je poeziju, novele, kazališna djela i kritike. Godine 1925. Julije Benešić imenovao ga je za pomoćnog redatelja zagrebačkog HNK-a. Kao stipendist je dvije godine poslije otišao u Berlin studirati režiju te je prisustvovao predavanjima Maxa Reinhardta i probama Erwina Piscatora. Po povratku u Zagreb se 1932. ponovo našao u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje je postao jedan od glavnih predstavnika mlade zagrebačke generacije redatelja „jedan od tih ‘mladih ljudi’ naklonjen ‘gnjavatorskim eksperimentima’ […] zbog kojih su i

veliki župan, i zagrebački novinari i neki kazališni ljudi gotovo jednodušno zahtijevali odstup intendanta Benešića i njegova ravnatelja drame“ (Boris Senker). Ipak je na toj dužnosti oblikovao vrlo raznolik i bogat repertoar, ostvarujući Shakespeareove, Molièreove i Goldinijeve klasike, kao i velik broj drama starijih i novijih hrvatskih autora kao što su Šenoa, Pecija Petrović, Feldman, ili pak stranih autora poput Bulgakova, Zweiga, Ibsena, Dumasa... Nakon rata radio je u raznim kazalištima: kao umjetnički ravnatelj u Splitu (1947.) i Sarajevu, (1952.), kao redatelj u Tuzli (1953.), Šibeniku (1957.) te ponovo u Zagrebu (1958.).

U njegovom književnom stvaralaštvu najistaknutije mjesto zauzimaju dramski tekstovi. Konačno, njegovi su tekstovi općenito više teatralni negoli čisto književni. Njegovi su počeci obilježeni avangardnim pokušajima, o čemu svjedoči njegovo ekspresionističko djelo Kozmički žongleri iz 1926. S vremenom se Mesarić počeo sve više udaljavati od avangarde koja ga je privlačila tijekom studija u Berlinu, te je počeo pisati djela socijalnog karaktera. Gospodsko dijete, njegovo najbolje djelo iz te faze, objavljeno je 1936., a u vrlo razrađenoj intrigi konfrontira urbanu sredinu Zagreba i seoski mentalitet obližnjih Šestina. (2)

Stjepan Miletić, intendant, redatelj, kazališni kritičar, književnik (Zagreb, 2. ožujka 1868. – München, 8. rujna 1908.) Podrijetlom iz plemićke obitelji. Poslije Klasične gimnazije počinje studirati pravo, a zatim u Beču od 1888. filozofiju. Doktorirao 1893. tezom Die aesthetisches Form des abschliessenden Ausgleisches in den Shakespeare'schen Dramen. Obnašao je dužnost intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1894 – 1898. Dosljedno je provodio reforme u cilju modernizacije hrvatskog kazališta. Prihvativši historijski realizam meinngovskog kazališta, dijelom i talijansku verističku glumu, dokinuo je stilsku neujednačenost i glumačke stereotipove te ustrajao na dosljednosti i vjerodostojnosti scenografskog i kostimografskog izgleda predstave. Za Miletićeve intendanture prodire modernistička književnost (Ivo Vojnović), ali ipak njegov dramski favorit ostaje W. Shakespeare. Osuvremenio je i operu i balet. Utemeljio je i Hrvatsku dramatsku školu koju je pohađao i S. Tucić.

Dubravko Mihanović, rođen u Zagrebu 1975. godine, diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radio je u raznim dramskim programima na radiju i televiziji. Njegove drame, od kojih su neke nagrađivane, izvode se u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutačno je umjetnički ravnatelj Kazališta Gavella u Zagrebu.

Ahmed Muradbegović (Gradačac, 3. ožujka 1898. – Dubrovnik, 15. ožujka 1972.) značajan je ekspresionistički pisac: pjesnik, dramatičar i pripovjedač. Prvi je hrvatski književnik iz Bosne koji se udaljio od patrijarhalne romantike i didaktičkog realizma, svoj stil približivši modernističkim stavovima. Sukob starog i novog, Europe i Orijenta, tradicionalne muslimanske aristokracije i njezine etike s ekspanzijom europske civilizacije i njezinim liberalnijim pogledima u erotskim i vjersko-socijalnim odnosima, postaju stalna podloga piščeve književne inspiracije.

Milan Ogrizović, književnik (Senj, 12. veljače 1877. – Zagreb, 25. kolovoza 1923.) Studij matematike i klasične filologije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu1901., gdje 1904. i doktorirao temom iz filologije. Pisao pjesme, novele, operna libreta , kazališne i književne kritike, bio aktivan u kulturnom i političkom životu. Najveći doprinos književnosti moderne dao je kao dramatičar: Hasanaginica, 1909.; Banović Strahinja, 1912.; Objavljenje, 1917.; Smrt Smail-age Čengića, 1919.; Vučina, 1921.; U Bečkom Novom Mjestu, 1921. Izuzetno su mu vrijedna povijesno-muzikolaške monografije Pedeset godina hrvatskog kazališta, 1860. – 1910., Zagreb 1910. i Hrvatska opera 1870. – 1920., Zagreb 1920.

Dino Pešut rođen je u Sisku 1990. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegove su drame postavljene u mnogim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobio je Nagradu Marin Držić Ministarstva kulture za drame: L.U.Z.E.R.I., (Pret-)posljednja panda ili statika, Veliki Hotel bezdan, Stella, poplava, Olympia Stadion i Bombardiranje.

Dobitnik je Deutschen Jugentheaterpreis i nagrade zaklade Heartefakt za najbolji društveno angažirani suvremeni tekst. Sudjeluje u rezidencijalnom programu za nove dramske autore u Royal Court Theatre u Londonu.

Njegove su drame prevedene na engleski, njemački, francuski i poljski.

Objavio je romane Poderana koljena (2018) i Tatin sin (2020) s izdanjima Frakture.

Petar Petrović Pecija (Otočac, 21. srpnja 1877. - Zagreb, 9. siečnja 1955.), hrvatski književnik. Pisao je pripovijetke, drame i komedije, a u različitim časopisima objavio je velik broj crtica i humoreski. Kao komediograf pokazao je smisao za kazališne efekte. Svojedobno je bio popularan kod široke kazališne publike.

Janko Polić zvani Kamov (Sušak, 1886. ‒ Barcelona, 1910.) Trinaesto je dijete trgovačke imućne i poznate obitelji. Nakon školovanja obilježenog isključenjima te promjenama škola zbog neposlušnosti ili protuvjerskih ispada, godine 1903. proveo je tri mjeseca u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskoj demonstraciji. Godinu dana poslije napustio je školu i priključio se glumačkoj družini s kojom je proputovao Balkan. Po povratku u Zagreb 1905. započeo je karijeru kao novinar te je putovao po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Godine 1910. umro je u Barceloni.

Zarana je počeo pisati, okušavajući se u svim književnim žanrovima. Po prirodi buntovnik, uzeo je nadimak Kamov prema biblijskom Kamu, Noinu prokletom sinu koji je vidio oca golog i pijanog. Kao proklet, buntovan i provokativan pjesnik, pobunio se protiv establišmenta, Crkve, tradicije, građanskog načina života te društvenih konvencija. U stalnoj potrazi za novim oblicima književnog izraza približio se pisanju koje su ubrzo zatim razvili talijanski futuristi. Većina njegovih djela objavljena je nakon njegove smrti. Među najznačajnijima su mu roman Isušena kaljuža i zbirke ekspresionističkih pjesama Psovka te Ištipana hartija, napisane u slobodnom stihu.
Od 1906. pa do smrti napisao je nekoliko kazališnih komada te je taj književni žanr naposljetku prisvojio: Tragedija mozgova, Na rođenoj grudi, Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce čine srž njegova dramskog opusa. Vjeran reputaciji buntovnika i provokatora hrvatske književnosti, njegov pogled na svijet donosi kontaminirano i trulo društvo u kojemu vladaju ubojstvo, incest, homoseksualnost i nasilje. U njegovim komadima govor zamjenjuje radnju i sve se utapa u bujici riječi koje često gube sav smisao i sadržaj. (2)

Ivo Raić, glumac i redatelj (Zagreb, 1881 - Zagreb, 1931). Glumačko školovanje započeo u Zagrebu, nastavio u Beču. Glumio je na četiri jezika u Berlinu, Pragu, Hamburgu i Budimpešti. U angažmanu kao glumac i redatelj u HNK od 1909, a u tri navrata bio i ravnatelj Drame (1920-21; 1926-27; 1929-31). Njegovo imenovanje na tu dužnost 1920. potaknulo je Krležu da kazalištu, nakon raskida sa spomenutim J. Bachom, pošalje rukopis Galicije. Kao redatelj opera i drama slijedio je modernistička načela po uzoru na Maxa Reinhardtova. Kao glumac bio je najbolji u salonskim komadima, ali se istaknuo i u psihološkoj i ekspresionističkoj drami. U praizvedbama Krležinih drama tumačio je Horvata (Vučjak, 1923), Čovjeka (Adam i Eva, 1925) i Aurela (Leda, 1930. koju je i režirao). Na Krležine je likove uspješno primijenio glumački tip estetiziranoga, neurotičnog i tjeskobom obuzetog intelektualca ili umjetnika.

Završio je Šumarsku akademiju u Zagrebu. Književnu popularnost postigao je velikim brojem kazališnih tekstova između 1. i 2. svjetskog rata. Dramski i kazališni tekstovi koje je posao, tematski su najčešće vezane za lička sela ili su napisani ličkim razgovornim jezikom. S vremenom približava drame od, naturalistički profiliranih drama sa rasapom tradicionalnih vrijednosti i načina života, ka pučkom igrokazu. Sve više popularnim dramskim oblicima približava se pisajući melodrame Mrak (1916) i jednočinke Rod, Čizme, Mala i U naviljcima, koje su tiskane zajedno pod naslovom U naviljcima (1916), a izvođene kao Vragolije (1919). Komedija Pljusak (1918) smatra se jednom od važnijih hrvatskih komedija između dva svjetska rata.

Ivana Sajko rođena je 1975. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i živi isključivo od svog stvaralaštva. Napisala je desetak djela, od kojih je nekoliko prevedeno i izvedeno na pozornicama na četiri kontinenta (Buenos Aires, New York, London, Frankfurt, Melbourne, Beograd ...). Žena-bomba i A rose is a rose is a rose is a rose, premijerno je izvedena u francuskim kazalištima i na francuskoj kulturi, Europa je čitana na Festival d'Avignon i u Studio Comédie française.

Svoje dramske tekstove često predstavlja sama u obliku glazbenih izvedbi (Regards croisés festival - Grenoble, 2006). Njeni se tekstovi pjesnički bave suvremenim i angažiranim temama u postdramskoj kazališnoj formi. Također piše i objavljuje eseje i romane Dobitnica je međunarodne nagrade za književnost Doma svjetskih kultura u Berlinu 2018., a 2013. primljena je u red Viteza umjetnosti i književnosti.

Od 2016. živi u Berlinu gdje nastavlja svoju spisateljsku karijeru.

Geno Senečić (Zagreb, 1907. – Zagreb, 1992.) Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Bratislavi. Godinama je radio kao novinar. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u diplomatskoj službi Nezavisne Države Hrvatske u Češkoj i Slovačkoj. Nakon rata radio je kao dramaturg u zagrebačkom poduzeću Jadran film i kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Iako je pisao osvrte i novele te je objavio i roman Film naših dana, upravo su mu dramski tekstovi, koji su se gotovo redom izvodili u zagrebačkom HNK-u, donijeli slavu. Njegova djela najčešće imaju formu društvene reportaže. U njima se često radi o slavnim ličnostima, kao na primjer u djelu A. G. M. (Antun Gustav Matoš), napisanom 1934. iz dubokog poštovanja prema tom književniku i vlastitom rodnom gradu, u kojemu se odvijaju radnje gotovo svih njegovih djela. Drama Slučaj s ulice (1936.) donijela mu je velik uspjeh. U njoj su prikazana dva zagrebačka lika: posljednji kočijaš i jedna radnica koju je, nakon što je izigrana u ljubavi, okolina navela na prostituciju.
Često bliska novinarskom stilu, njegova djela uvijek su na strani pokornih ljudi, „tih malih ljudi koji unatoč različitim nedaćama ostaju do kraja ljudi, premda ponekad djeluju i tragikomično.“ (Branko Hećimović) (2)

Marija Ružička Strozzi, (Litovel, 3. kolovoza 1850. - 27. rujna 1937.), hrvatska glumica, znamenita tragetkinja. U dvadeset prvoj godini udaje se za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji, s kojim je imala osmero djece, nastupajući u steznicima sve do porođaja skrivajući trudnoću od kazališnih uprava. Njezin nerazdvojni partner bio je Andrija Fijan, s kojim je nastupala u trideset i tri sezone. Iako je nakon sjajne audicije pozvana u bečki Burgtheater, ostaje vjerna Zagrebu, provodivši noći u učenju brojnih uloga, ali gostuje u Pragu, Brnu, Sofiji i cijeloj Hrvatskoj, ne zaboravljajući riječi Josipa Jurja Srossmayera "Ponesi našu riječ što dalje", pa tako hrabro nastupa u Zadru, gdje su joj talijanaši prijetili ako na sceni progovori hrvatski. Godine 1905. tijekom gostovanja u Sofiji umire njezin suprug, a na sprovodu zajedno koračaju dvojica nerazdvojnih prijatelja, trinaestogodišnjaci Tito Strozzi i Miroslav Krleža.

Godine 1909., dan prije gostovanja Sare Bernhardt u Zagrebu, dobiva zadatak da odigra istu ulogu u Sardouovu komade Vještice i prema priznanju kritike nadmašuje ostarjelu francusku divu. Kad joj je sin Tito prije Prvog svjetskog rata htio napustiti Zagreb i graditi karijeru u Beču, ona mu zgranuta piše, na njemačkom: "Tito, ti kao Hrvat namjeravaš svoju domovinu tako lakomisleno napustiti?". Glumi čak i u osamdesetim godinama života, odigravši svoje posljednje uloge u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevu Uskrsnuću, a umire 27. rujna 1937. godine. Na pozornici je nastupala neprekinutih 68 godina, sve do 1936. godine. Lik Marije Ružička-Strozzi ovjekovječen je na svečanom zastoru Hrvatski preporod Vlahe Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK u Zagrebu.

Tito Strozzi, kazališni i filmski glumac, redatelj, kazališni pedagog, književnik, prevoditelj i organizator, (Zagreb, 1892 - Zagreb, 1970). Sin je legendarne hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi, hrvatske Sarah Bernhardt. Studirao u Zagrebu (glumu i povijet umjetnosti) i u Beču (filozofiju). U HNK debitirao 1919. kao glumac i dramatičar te je tijekom duge karijere interpretirao više od 300 različitih uloga u nekoliko tisuća izvedbi. Od 1922. režira više od 200 drama i opera koje je režirao u Beču i Nici. Bio je direktor Drame 1936/37. u Zagrebu i u Splitu, 1963/64. Glumio je u prvim hrvatskim filmovima, vodio dječja kazališta, osnivao kazališne trupe, časopise i umjetničke udruge. Napisao je dvadesetak dramskih djela, među kojima se ističu ekspresionistička

tragedija Ecce homo! (1924) i dramska kronika Zrinjski (1935). Preveo je oba dijela Goetheova Fausta (1970) te stotinjak dramskih djela i libreta s više svjetskih jezika. S Krležom ga je još od djetinjstva vezalo prijateljstvo i potom suradnja koja je trjala do 1960. kada se zauvijek prekinula zbog velike javne svađe oko Strozzijeva neigranja u jubilarnoj izvedbi Gospode Glembajevih. Interpretirajući mnoge Krležine junake, Strozzi je imao reputaciju ponajboljega krležijanskoga glumca. Započeo je kao Walter u zabranjenoj Galiciji, u Golgoti bio je jedan od radnika u arsenalu, nastupio je i u praizvedbi Michelangela Buonarrotija (1925). Nakon toga slijede maestralne kreacije u glembajevskom ciklusu: Oliver Urban (Leda), Križovec i Lenbach (U agoniji), Leone (Gospoda Glembajevi) te Apatrid A (Aretej). Strozzi je bio prvak salonske drame te je suvereno vladao bujnom Krležinom rečenicom, gradivši od nje te od Krležinih intelektualnih bravura i sociopolitičkih opservacija temelj za izniman glumački stil.

Ivan Supek (Zagreb, 1915. ˗ Zagreb, 2007.) diplomirao je fiziku i filozofiju. Nakon što je sudjelovao u narodnooslobodilačkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata, postao je profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1950. osnovao je Institut Ruđer Bošković i postao njegovim prvim ravnateljem. Budući da se protivio projektu jugoslavenske atomske bombe, nakon osam godina isključen je s Instituta. Cijeli svoj život borio se za nuklearno razoružanje. S položaja rektora Sveučilišta u Zagrebu udaljen je zbog angažmana na strani studenata u prosvjedima u proljeće 1971. Bio je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. do 1997.

Autor je brojnih stručnih djela, romana i dramskih tekstova na razne filozofske, znanstvene i političke teme. Pokretač je časopisa Encyclopaedia moderna. Njegova književna ostvarenja prožeta su pacifizmom. Tijekom hladnog rata bio je glas tolerancije, a u tadašnjoj Jugoslaviji često su ga smatrali disidentskim autorom. Njegov najbolji dramski tekst zasigurno je Heretik, napisan 1968., koji govori o hrvatskom heretiku Markantunu Dominisu iz 16. i 17. stoljeća čija životna razočaranja po mnogočemu podsjećaju na autorova. Zvonimir Mrkonjić za njega je rekao: „Odan povijesnoj nadi ideje svjetskog mira, Ivan Supek nalazi u evropskoj i hrvatskoj historiji jednog od najvećih preteča tog ideala u tragičnom liku Marka Antonija de Dominisa, splitskog nadbiskupa, fizičara i crkvenog reformatora“. (2)

August Šenoa, (Zagreb, 14. studenoga 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.), bio je hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i pisac podlistaka.

Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti – dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zoranića, Planine, samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature,

inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba. August Šenoa umro je od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine.

Slobodan Šnajder je hrvatski dramatičar i romanopisac rođen 1948. u Zagrebu. Petnaestak je godina bio urednik kazališnog časopisa Prolog te ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih od 2001. do 2004. Angažirani je pisac, a njegova djela osuđuju nepravdu i represiju. Tijekom '90-ih godina doživio je represiju hrvatskog političkog režima Franje Tuđmana i djela mu nisu prikazivana u Hrvatskoj, ali su igrana u mnogim stranim zemljama.

Filip Šovagović, rođen u Zagrebu 1966. godine, kazališni je, filmski i televizijski glumac, autor i redatelj, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisao je nekoliko dramskih djela: Zvonimir Zajc, Cigla, Dosadna predstava (pročitana na Festival d'Avignon 2000), Jazz, Ptičice - Zatvor nazvan želja (objavljeno u Une parade de cirque. Anthologie des écritures théâtrales contemporaines de Croatie / Cirkuska parada. Antologija suvremenog kazališnog pisma u Hrvatskoj, l'Espace d'un instant, Pariz, 2012.),

glumio je u šezdesetak filmova (Ničija zemlja Danisa Tanovića), u dramama i TV serijama, ali prije svega u kazalištu Gavella u Zagrebu, gdje je član ansambla od 25 godina. Ovi su komadi izvedeni u Hrvatskoj i inozemstvu (Njemačka, Austrija, Bosna, Indija ...) i prevedeni na nekoliko jezika. Tesla Anonimus premijerno je izveden u zagrebačkom kazalištu Gavella 2017. godine.

Antun Šoljan (Beograd, 1932. – Zagreb, 1993.) Studirao je anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1953. zajedno s Ivanom Slamnigom pokrenuo je i uređivao časopis Međutim, u kojemu je objavljivao priloge iz književnosti i komparativnih studija. Također je uređivao neke od najvažnijih časopisa svoje generacije, poput časopisa Krugovi, po kojemu će on i njegovi kolege dobiti naziv „krugovaši“. U Zagrebu je kao profesionalni pisac djelovao i živio četiri desetljeća. Pisao je poeziju,

radiodrame, eseje, prevodio je djela iz engleske, njemačke i ruske književnosti. Autor je četiriju romana od kojih je najznačajniji Kratki izlet, objavljen 1965. Pripovijedajući o izletu skupine studenata po Istri pod vodstvom jednog od njih, roman je zapravo priča o sudbini cijele jedne generacije kojoj je sve obećano, ali ništa nije dano.

Autor je petnaestak dramskih djela. Godine 1970. objavio je Devet drama, među kojima se ističe Dioklecijanova palača. Romanca o tri ljubavi izišla je 1977., a Bard 1985. Ova tri djela napisana su upravo za kazališnu scenu, za razliku od njegovih djela namijenjenih radiju i televiziji.
Šoljan se, kao i većina njegovih tadašnjih književnih kolega, udaljio od kazališta, time potvrđujući svoju sklonost ka stvaranju djela namijenjenih medijima masovne komunikacije. Prema Slobodanu Prosperovu Novaku, „bio je jedan od najuniverzalnijih duhova hrvatske književnosti, čovjek pragmatičan, koji je među svojim vršnjacima uživao glas arbitra, i to ne samo u estetskim nego i u etičkim pitanjima“. (2)

Vasilij Mitrofanič Uljaniščev, 1887. - 1934., scenograf koji je kao ruski emigrant djelovao prvo u kazalištu u Splitu, potom u Zagrebu od 1921. do 1928. i konačno u Ljubljani. Raspolagao je slikarskom rutinom, ukusom i sposobnošću prilagođavanje, pa je u svom, u biti eklektičnom načinu, umio ostvariti uspješna rješenja. Znao je, međutim, izaći iz okvira svoje skromnosti i pokazati smionost i maštovitost, na primjer u opremi Strozzijeve ekspresionitičke drame Ecce homo i isto tako ekspresionističke drame Kalmana Mesarića Kozmički žongleri, 21. travnja 1926., također u Strozzijevoj režiji.

Ivo Vojnović (Dubrovnik, 1857. – Beograd, 1929.) studirao je u Zagrebu. Budući da je bio pravnik po struci, od 1883. do 1907. radi kao činovnik, prvo u hrvatskoj, a zatim i austrougarskoj upravi. Od 1907. do 1911. radi kao književni savjetnik u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a nakon toga živi od svog književnog rada. Od 1887. novinski je dopisnik za kulturu, a književna djela počinje objavljivati 1880. – isprva novele, a zatim romane i poeziju.

Na razini forme, njegovo dramsko pismo 1889. izvire iz komedije običaja, a onda krajem stoljeća evoluira prema melodramatskim formama inspiriranim Ibsenovim društvenim teatrom, da bi početkom 20. stoljeća nastojao izraziti duh i povijest svog rodnog kraja u simbolističkom stilu. Vojnovića također privlače popularne legende koje crpi iz nacionalne povijesti i preispisuje, a svoj opus zaključuje dramskim tekstovima enigmatske strukture, u kojima se sam pjesnik dovodi na scenu i gdje tekstualnost dominira nad naracijom i zadanom strukturom. Pet njegovih komada objavljeno je u francuskim i švicarskim frankofonskim časopisima između 1917. i 1929., što ga čini najprevođenijim hrvatskim i jugoslavenskim piscem na francuski toga doba. Od 1919. do 1922. boravi u Nici, gdje mu živi sestra Eugenija, supruga povjesničara i diplomata Charlesa Loiseaua, kao i drugdje po Francuskoj. Trajno obilježen dubrovačkim podrijetlom te narječjem koje će oblikovati diskurz i gledišta njegovih likova, optuživan za homoseksualnost u patrijarhalnoj kulturi u kojoj se ona smatrala sramotnom devijacijom, aristokratskog držanja iako mu je aristokratsko podrijetlo stalno osporavano, zagovornik jugoslavenstva u trenutku stvaranja hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta te njegove političke opozicije – Vojnović je uvijek bio atipični umjetnički, kulturni i društveni fenomen, autonoman kao što je i njegov pjesnički svijet koji nastoji veličati prošlost ne bi li bolje živio, zamišljao i shvaćao sadašnjost. (1)

(1) Preveli studenti 2. godine prevoditeljskog smjera diplomskog studija francuskog jezika i književnosti Sveučilišta u Zadru. Studeni 2018.

(2) Preveli studenti 1. godine prevoditeljskog smjera diplomskog studija francuskog jezika i književnosti Sveučilišta u Zadru. Prosinac 2019

Marina Vujčić (1966), rođena u Trogiru, diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao dramatičar, njene su drame premijerno izvedene na nacionalnim pozornicama. Za drame Podmornica, Umri ženski i Plodna voda dobila je nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH. Višestruko nagrađivana romansijerka i kolumnistica časopisa Cosmopolitan, sada živi i radi u Zagrebu.

PROZOR-ÉDITIONS